Sva prava pridržana
Angels do cry
Isprva sam mislila da on to ne može. Bio je tek lik, samo još jedan lik, pomalo slabašan, slomljen životom, njegova priča je bila preteška i kad je bio sporedni lik, a on sam je bio sit iste, nesposoban podnijeti teret koji sam mu namijenila. Mislila sam, u početku, da Aricho ne može biti glavni lik.
No kao što znaju svi oni koji pišu, mi ne kontroliramo likove, mi ih samo slijedimo gdje nas vode.
Tako je Aricho mene počeo uvjeravati kako on to može, da će biti dovoljno jak, da je njegova priča dovoljno snažna da baci čitatelja u delirij. Nisam ga slušala. Ostavila sam ga da bude jedan od onih likova iza scene, oni koji slažu priču nikad zapravo ne sudjelujući u radnji, oni koji daju karakter cijeloj priči - odlučila sam poštedjeti Aricha tereta koji je on htio staviti na sebe i ostaviti ga upravo takvoga - savršenog, neiskvarenog detaljnim analiziranjem njegove duše i misli, jednostavnog, posljednji spomenik onome što bi ljudskost (ili vilenjaštvo? hm, mislim da predstavlja oboje) trebalo biti.
No Aricho je bio uporan.
Gurao se van svih drugih likova i obuzimao mi misli. Ubacivao je u moje tekstove, malo po malo, dijelove svoje priče, miješao je ono što sam ja pisala s onim što je on doživio, odlučan da bude glavni lik - ne radi slave, ne radi ponosa, već zato jer je sam znao da je on bio upravo ono što sam drugima htjela prikazati. Radio je to sve dok jednog dana nisam stala pisati, u polovini savršene rečenice, namijenjene nekom drugom liku - nekom beskarakternom i nevažnom - i shvatila da dubinu te rečenice može nositit samo jedan, samo Aricho.
''U redu je, pobijedio si,'' rekla sam mu, mirno smještenom u mojoj glavi, a on nije ni likovao ni radovao se. Klimnuo je kao da je to ono što je znao cijelo vrijeme i počeo mi šaputati na uho svoju priču, dio po dio.
A onda su prošle dvije godine.
Dvije godine, toliko dugo nisam pisala. Dvije godine, toliko dugo mi je Aricho šaptao svoju priču, a ja sam ga slušala. Dvije godine, a onda sam opet sjela i krenula sa tokom misli. Sve je bilo savršeno, sve je bilo sređeno i što je najvažnije - Aricho me vodio.
Počela sam sve iz početka, jer ni jedan prijašnji početak nije bio dostojan Aricha.
Priča je sada savršena. Ne morate je nikada pročitati, uistinu. Ne mora nikada biti izdana. Meni nije važno. Zašto? Jer je Aricho uvijek tu za one koji ga znaju naći, Aricho će ih naučiti, voditi. Ja i on ćemo napisati tu priču do kraja, znam to, a onda ćemo sjesti, negdje u dubinama mojim misli, ja i Aricho, sjesti i smijati se onima koji... ne znam, onima koji žive...
Post je objavljen 07.07.2009. u 20:53 sati.