Godinu 2007. Edo Popović zasigurno će pamtiti kao vrlo uspješnu – nakon što je njemački prijevod njegova romana 'Izlaz Zagreb jug' kod tamošnje kritike dočekan pohvalama, postigavši također solidnu prođu u njemačkim knjižarama, domaća je kritika njegov novi roman 'Oči' jednoglasno proglasila vrhuncem njegova dosadašnjeg spisateljskog rada. S takvom bih se ocjenom složio; premda mi je 'Kameni pas' i dalje najdraži, 'Oči' su svakako najambiciozniji i najuspjeliji Popovićev rukopis, unatoč tome što je ponovno riječ o urbanoj, generacijskoj priči sa zagrebačkog asfalta punoj autobiografskih silnica, koja se ni atmosferom, ni tematikom ne odmiče daleko od prethodnih autorovih djela. Ipak, jedna razlika svakako postoji – izmjene pripovjednih perspektiva, odnosno monolozi više pripovjedača, u novome su romanu zamijenjeni ispovjednim iskazima jednoga lika, fotografa Ivana Kalde.
Njegov četrdesetak godina dug životni put autor razlaže u dvije narativne linije – jedna u obliku svojevrsna Bildungsromana prati junakovo djetinjstvo i odrastanje u okrilju disfunkcionalne obitelji, dok druga sižejna linija donosi Kaldino sada i ovdje. Da je junakova opora i mučna svakidašnjica obilježena raspadom braka i narušenim zdravljem, dok su njegov samotnjački karakter i društveno–socijalna neuklopljenost odraz nesretna djetinjstva i odrastanja uz nezainteresirana oca i neprijateljski raspoložena očuha te majku koja »nije živjela, nego je podnosila život«, čitatelju Kalda otkriva iz horizontale psihoanalitičarskoga kauča. Popović ponovno rabi dinamično, filmsko pripovjedanje, a, unatoč fragmentaciji, obje se pripovjedne linije razvijaju linearnom progresijom da bi se na kraju stopile u skladnu, zaokruženu cjelinu. Ispovjednom karakterizacijom – uobičajenim instrumentarijem egzistencijalističke proze korpusu koje 'Oči' svakako pripadaju – dojmljivo je ocrtan Kaldin psihološki portret koji obilježavaju nezadovoljstvo, neambicioznost i bezvoljnost, dok je sužena perspektiva junakova subjektivnog motrišta kao i njegova ravnodušnost spram okružja i ljudi alibi površnu pristupu ostalim likovima, o kojima čitatelj premalo saznaje. Dakako, junakovo samotnjaštvo, pasivnost i besperspektivnost moguće je iščitavati i kao ironičnu opreku sveopćem domoljubnom zanosu i zajedničarenju, kojih se – budući da se radnja proteže od kraja pedesetih pa sve do sredine devedesetih godina prošlog stoljeća – u junakovim iskazima autor također dotiče. No, bolni su učinci nesređenih obiteljskih odnosa ipak u prvome planu dok su opresivne značajke društveno–socijalne i političke zbilje (kako socijalističkog poraća tako i prvih godina mlade demokracije) uglavnom u funkciji kontekstualizacije, ali i odapinjanja pokoje satirizacijske strelice.
Najjačim Popovićevim oružjem ponovno se iskazuje njegov izričaj, asketski pročišćen, jezgrovit, lapidaran i lucidan, često aforističan (osobito u dijalozima), ali i poetičan. Riječ je o poetici urbane melankolije (više na tragu Mihajla Pantića i Velibora Čolića negoli Carvera, s kojim Popovića uobičavaju uspoređivati), lišenoj rustikalnosti, hermetizma, patetike i kićenja; to je lirika prigušene i zatomljene, ali iznimno snažne emocije, lirika gubitništva, osame i neuklopljenosti, čiji su proplamsaji u nekoliko navrata u romanu čak posredovani i u stihovanom obliku, što je nedvojbeno dobrodošlo iščašenje, jer se u autora Popovićeva habitusa ipak očekuje veći stupanj anarhičnosti, odnosno ne baš toliko izražena pedantnost u smislu skladnosti arhitektonike prozne građe, kao što je to kod novoga romana slučaj.
Popovićeva literarizacija gubitništva i mitologizacija besmisla lišena je pretencioznosti, što je postignuto obilnim nanosima ironije, kojoj, pak, svrha nije u buntu, jer je Popovićev Kalda bliži rezignaciji negoli pobuni ili negaciji. Ironija se tako ispostavlja štitom od svijeta, u kojemu se junak ćuti suvišnim, jer, kako na jednome mjestu veli, »da je mogao birati, ne bi se rodio«. No, kad se to ipak dogodilo, onda će »nastojati ostati na nogama, šuteći i gutajući svoj poraz«, što Kalda i čini, potpuno izbjegavajući samosažaljenje i lamentaciju bilo koje vrste. No, osim kuknjave pripovjedač prigodom reminiscencija izbjegava i nostalgične primjese, što je i razlog (od kritičara već zapažena, ali neelaborirana) preskakanja osamdesetih godina prošloga stoljeća. Novovalna bi događanja naime – u slučaju da autor želi ostati dosljedan – negativan emocionalni saldo sjećanja približila pozitivi, a to bi destruiralo pomno građeno ozračje depresije i bezvoljnosti.
Za razliku od većine egzistencijalističkih romana, Popović 'Oči' lišava esejističkih ekskursa, razlog čega se ponovno krije u junakovoj osobnosti; kao što sam naslov, ali i junakova snimateljska profesija govore, Ivan Kalda je promatrač, on gleda i uočava, ali odveć ne komentira – komentari podrazumijevaju analizu koju redovito slijedi pokušaj promjene kao svojevrstan iskaz pobune i nemirenja s postojećim, čemu Kalda u svojoj rezignaciji nije sklon, svjestan vlastite, ali i opće nemoći u popravljanju svijeta (pa čak i vlastite pozicije u njemu). Elem, junakova gubitnička pozicija potencirana je sviješću o njoj. No, rekonstrukcija prijeđena puta naposljetku ipak dovodi do određene (samo)spoznajne evolucije (u smislu odbacivanja suvišna tereta posredovanjem barem djelomična oprosta ocu, ali i uz otrežnjujuće prepoznavanje sebe u njemu) pa otvoren kraj sugerira i optimističnu mogućnost Kaldine reaktivacije, odnosno konačno dokinuće samoizopćenja i prestanak življenja u leru. A upravo te, zaključne stranice romana otkrivaju i emocionalniju stranu Popovićeva izričaja, dosad skrivanu iza naglašene nonšalancije i šeretske – ponekad čak i afektirane – kulerštine, svrha kojih je bila u svojevrsnoj automistifikaciji. Stoga će svakako biti zanimljivo vidjeti kojim će smjerom krenuti Popovićevo buduće pismo, te hoće li autor iznaći novu tematsku okosnicu budući da je luzerštinu sa zagrebačkog asfalta već dobrano izraubao (ali na književno uspješan i dojmljiv način)...
Napisao Božidar Alajbegović
Objavljeno u 'Vijencu', broj 355, listopad 2007.)