Kao da došlo je vrijeme za meditaciju novu. Nataložene misli i viđenja stvoriše preduvjete za njihove interakcije; za djela po njima, da poravnaju se potencijali njima stvoreni. Od malena sam bio ono mjesto na kojem se izravnanju težilo. Bilo je tako, a da ni znao nisam. Oduvijek tako jest u točci svakoj svijeta i postojanja. Upravo ti potencijali postojanje nose. I pitam se: 'Pa što se već jednom ne izravna i stane? Zar vremenu tako kraja nema?'
I poteće misao putem ovim, navedenom mišlju vodiljom. I kao što i ona vremenom jest u postojanju, tako i predmet njenog postojanja i tumačenja jest. Krajnje izravnanje? Kako, kada konačnosti dokućiti moguće nije?
I kada bi u točci nekoj izravnanja bilo, već neka druga spram nje nove potencijale stvara. Igra je to vječna i neograničena. Izravnanje? Gdje? Zar u svijetu bezgraničnom?
I puštam vremenu da tokove u meni slaže i razlaže. Kao miran svijedok pratim. Pratim, jer kako svijedoćiti bez nazoka, bez svijesti, bez sebe? Miran i kao da sam isti, a tokovi tu kraj mene idu. U točci sam jednoj, a jedna ko ni jedna, jer prema ćemu bi bila? Vidim slike trenutaka, koje kao da odaju vanvremenost i vrijeme što slike procesima mijenja. Kao da više očima ne gledam, jer tren je privid očiju. Tren do trena promjenu mi pokazuje. Pa što ustvari jest?
I nije slika samo slika. U njoj jest i preteća promjena što dolaze. Kao trkač na stazi u nagnutom položaju. U trenu slika, ali već ten slijedeći mora nešto desiti, jer tijelo će pasti. Trkač to i čini, ali vidimo li to u slici? Ono važno u slici jest iza nje ili u njoj nekima sakriveno.
I tako nosimo u sebi namjere svoje. I djelovanja bez svijesti su sa nama.
I kada mislima ulazim u sebe nailazim na čudo. Isprva me oči prate i ometaju predstavu moju. One bi nametnule način svoj, a način je taj svijetlošću dat. Kako njima, kada tamo svijetlo nema moći raspršenoga prostora, kao što je ovaj vanjski. Možda dodir jest način u sebi. Možda, ali onaj unutarnji. I opet mi se nameće onaj uobičajeni dodir kožom, kojim se stvara osjećaj dodira. Ne, kože unutar mene nema. Zaustavljam se pred načinom novim. Skoro mi nevjerojatno izgleda, da to u meni, što mi je najbliže, nekako je svijesću zapostavljeno.
I tako nekim zamišljajima nastojim održati svijestan odnos u nutrini sebe. Ma biti će to osjet novi ili možda neki davni, koji sam zaboravio. Možda se sjetiti trebam postanka sebe; postanka života. Svo ono silno stvaranje i gradnja. Ni kuću ne vide jednako onaj koji je gradio i onaj koji je gotovu kupio.
Zaokupljen osjetima, što osjećaje mi stvaraju, putujem vrenmenom. Misao mi vrijeme znači.
I presložio sam neke uvjete za preslaganje to. Bile su to mogućnosti; neki potencijali. Možda sam i vama ponešto od toga dao. Možda sam dodao upravo ono čime ćete razložiti neke stare potencijale, koji nikako da stvore onu iskru kojoom proces krene. Na neki način čistimo sebe tako. Misao, želja i namjera neostvarena, stvaraju potencijale i akumuliraju neku energiju. Energija nepokreta; energija potencijala? Ona može nadzoru se oteti i pokrenuti bujice razne, a većina ih svijesna nije. Tada nastaju lomovi mnogim dušama nenadani i neukrotivi.
Za to bi rado vam pružio ono malo poticaja da uredimo prostor duša. Da sviježa energija dijela ćini i kao dar darove nove stvara. Neka život bude lakoćom i radošću. Ne postoji trajan posjed, a ako jest, tada je i neostvaren potencijal ovdje, a on ima sklonost akumulacije.
Dušo pozdrav tebi. Tebi, svakoj koja se pokazuješ osobnošću, mada si dana jedinstvom svega u točci sada ovoj i ovdje. Vrijeme, da vrijeme, ono te čini takovom. Da, to je život.
Sve vas pozdravlja i voli vaš Mladen … :)
Post je objavljen 05.07.2009. u 12:31 sati.