...objašnjava novi križevački biskup Nikola Kekić i tvrdi da je lijek za čovječanstvo - VRATITI SE BOGU I ČOVJEKU!
Pod naslovom "Nema ljubavi ako se čovjek udalji od njezina izvorišta", u novom je broju Glasa Koncila objavljen intervju (napravio ga je sjajni Tomislav Vuković) s novim križevačkim biskupom Nikolom Ninom Kekićem. Nakon što ga je papa Benedikt imenovao je za novog biskupa Križevačke biskupije - jučer je svečano ustoličen - čime nasljeđuje dosadašnjeg biskupa Slavomira Miklovša koji odlazi u mirovinu, silno sam se obradovao. Ne samo zato što je bilo spekulacija da će na to mjesto doći stranac (što u Crkvi nije ni novost, ni presedan, ni poseban šok... ali našem mentalitetu nije svejedno je li mu biskup domaći čovjek ili npr. neki Bjelorus i sl.), nego najviše jer je Nino doista pametan, drag i sposoban čovjek.
Tko su to grkokatolici, otkuda oni u Hrvatskoj, kako izgleda današnja biskupija koja okuplja grkokatolike, tj. katoličke vjernike bizantsko-slavenskog obreda), kakvo je bilo djetinjstvo novoga biskupa, koji su njegovi planovi i pastoralni prioriteti, i još o mnogim drugim zanimljivim temama može se pročitati u tome razgovoru, iz kojega prenosim tek jedan mali ali karakteristični dio. Ostatak svakako pročitajte na portalu GK (http://www.glas-koncila.hr/rubrike_interview.html?news_ID=16925).
KEKIĆ: Sama riječ "grkokatolici" govori da su to katolici, a prefiks "grko" znači da su to katolici grčkoga ili bolje reći bizantskoga, bizantsko-slavenskog obreda. Taj je naziv u službenoj uporabi od 1773. godine kad su se svi grkokatolički biskupi Austro-Ugarske okupili na sinodi u Beču gdje su pod pokroviteljstvom carice i kraljice Marije Terezije raspravljali o problemima svojih biskupija. Oni su u zaključcima te sinode molili da ih se ubuduće više ne naziva "sjedinjenima grčkog obreda" nego "grkokatolicima"...
Križevačka je biskupija, prema Zakoniku kanona istočnih Crkava, partikularna ili samosvojna Crkva u Hrvatskoj, Crkva sui iuris, sa svojim liturgijskim, bogoslovnim, duhovnim i pravnim posebnostima. U Grkokatoličkoj Crkvi crkvena godina počinje 1. rujna i završava 31. kolovoza, nekako se poklapa sa školskom godinom. Tijekom godine služi se Liturgija Sv. Ivana Zlatoustoga iz 4. stoljeća, a deset puta godišnje Liturgija Sv. Bazilija Velikoga, koja također potječe iz istoga stoljeća...
Grkokatolici se križaju skupljajući palac, kažiprst i srednji prst desne ruke zajedno, što simbolički govori o jednome Bogu u tri osobe: Ocu i Sinu i Svetomu Duhu, a prstenjak i mali prst sklapaju uz dlan, što kazuje da je Isus Krist imao dvije naravi: božansku i ljudsku. I sva su bogoslužja isprepletena Svetim Trojstvom - najvećom tajnom kršćanske vjere. U Grkokatoličkoj Crkvi ima oženjenog i neoženjenog klera, što je baština iz prvih stoljeća kršćanstva. Bogoslov se po završetku svojih studija može po slobodnom izboru oženiti, a nakon toga se redi za đakona i svećenika...
Grkokatolička crkva je ikonostasom podijeljena na crkvenu lađu i na svetište. Ikonostas je ispunjen brojnim ikonama, a glavne su ikona Krista i Bogorodice. Liturgijsko ruho je svijetložute boje na nedjelje i Gospodnje blagdane, zelene na Duhove, plave boje na blagdane presvete Bogorodice, crvene tijekom četrdesetnice, tj. korizme i na blagdane mučenika, te crne boje na sprovodu...
Križevačka biskupija prostorno je najveća naša biskupija. Njoj, naime, pripadaju svi grkokatolici u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji. Najstariji dio biskupije čine grkokatolici Hrvati, Žumberčani, zatim Rusini i Ukrajinci. Vjernika sveukupno ima oko 21.000, organizirani su u 41 župi. Križevačka biskupija broji ukupno 42 svećenika, od kojih je 35 u biskupiji, a njih 7 djeluju na ukrajinskim župama u inozemstvu. Bogoslova, Bogu hvala, imamo relativno mnogo - njih 11...
Za svoje biskupsko geslo izabrao sam riječi apostola i evanđelista Sv. Ivana: BOG JE LJUBAV. On je sav uronio u tu božansku Ljubav i ona ga je vodila čitava života. Ljubav se događa među osobama, a Bog Otac i Sin i Sveti Duh su tri savršene osobe. I čovjek i sve ostalo stvoreno je jedino iz Božje ljubavi. U prvom redu čovjek, jer on je najsličniji Bogu. I dok članove obitelji povezuje međusobna ljubav, dotle je obitelj zdrava. Tamo gdje toga nema, obitelj se raspada. Glavna boljka našega vremena nije ekonomska kriza, nego kriza međuljudskih odnosa, kriza ljubavi, manjak ljubavi među ljudima. A ne može biti ljubavi ako se čovjek udalji od izvorišta ljubavi, od Boga. Stoga je jedini lijek za čovječanstvo vratiti se Bogu i čovjeku.
Glas Koncila, broj 27 (1828), 5.7.2009.
Post je objavljen 05.07.2009. u 00:49 sati.