Marketing
Mrijeti od riječi, polako i bolno
Ajd' hvala Bogu što sam prerasla rasprave o smislu života prije puno, puno godina.
Zapravo, čim sam se provukla kroz adolescenciju, prestala sam se pitati koji je smisao i počela živjeti.
Ali, neki nikada ne prerastu, ne počnu živjeti i zaglibe u pitanju smisla vječno.
Isto je s ljubavlju.
Ježim se pitanja u stilu: "Što je ljubav?"
Pogotovo kada me to pita pedeset i nešto godišnjak, koji me pokušava oboriti s filozofijom za kućnu upotrebu.
Dođe mi da kažem: "Ako ne znaš u ovim godinama što je ljubav, onda fakat nećeš ni saznati više. Nisi zavrijedio."
Kako se netko može desetljećima provlačiti kroz život i pitati se nakon svega što je ljubav?
Što je radio do sada, škrtario osjećajima?
Ta blesava pitanja odmah me vraćaju u neko vrijeme diletantskih uradaka mojih srednjoškolskih frendova koji su me danima maltretirali svojom poezijom.
A ja se grozim loših pjesama.
I samo zbog prijateljstva sam odslušala tonu smeća.
Dok nisam odrasla i naučila značenje riječi NE.
A NE znači kako se nikada ne možeš obraniti od loših ljudi, loših stvari, loših pitanja, loših vijesti, loše poezije.
Eto i Dražen Zečić je izdao knjigu poezije pa 'ko voli nek' izvoli.
A meni prvo na pamet padne Alan Ford, ne lik nego strip.
I pjesmica koja me je spašavala od beskonačnih, nemuštih traktata pjesnika koji su me okruživali u doba odrastanja.
Hoćete li je čuti?
" Ciju, ciju pjeva ptić.
Vau, vau laje psić.
Pade ptić odozgo,
Zine psić,
Ode ptić!"
Hoćete li me ubiti?
OK, pozovite me na lokalnu pjesničku večer.
A baš sutra idem tamo.
I opet će me prošlost zaskočiti iz prikrajka, doduše sada već malo bolje naoružanu jer nosim Gastale sa sobom.
Omnia mea mecum porto, maksima mog života.
Sutra ću opet slušati kako je on volio nju, a ona je bila željna svega samo ne njega.
Pa onda malo o životu i smislu svega što u to ide, a biti će i patnje.
Jebo večer poezije gdje nema patnje glavnog lika, pjesnika.
I Bože moj, valjda neće puštati sentiše?
Pa da mi se netko pokušava dočepati uha i zasliniti me na prepad?
Uostalom, neće jer prerasla sam i tu fazu kada me je netko pokušao zasliniti po uhu.
A i sentiša nema više.
A pleše li se još uopće osim u zatvoru na Filipinima u počast Jacksonu?
I sigurno će se naći neka osjetljiva duša koja će se nad gemištom pitati što je ljubav?
I koji je smisao života?
Ja znam.
Nije smisao poginut od metka već od riječi.
Post je objavljen 04.07.2009. u 22:25 sati.