Sve je crno?! (zašto ste prošli post otvorili 2000 puta?!)
Autorica proslog posta, ispod kojeg se razvila burna debata u preko 150 komentara (i oko 2000 posjeta u samo 4 dana), javila nam se slijedecim mailom:
"dobila sam mail od svoje bivše kolegice koja radi u CZSS (Centar za socijalnu skrb) kao socijalna radnica na referadi za osobe s posebnim potrebama (vještačenja, doplatci, radno sosposobljavanje, i smještaji) i evo što mi je napisala kao komentar na temu:"
Draga J.,
Tvoj poziv da bacim na papir sve što me muči u poslu koji radim već 12 godina i nešto sitno mjeseci, naveo me je na razmišljanje i po tko ko zna po koji put sam pop*la, mislim ne zbog tvog poziva da napišem koju riječ, nego njegov povod, da me krivo ne shvatiš.
Čini mi se da se svi razumiju u poslove soc. radnika, defektologa, učitelja, odgajatelja, doktora...Od novinara do starih baba i nedozrelih i bahatih klinaca. Nisam za nikakve fašističke metode, te se maksimalno zalažem za poštivanje ljudskih prava, pa tako i marginalnih skupina u koju spadaju i osobe s mentalnim oštećenjima i psih. bolesnici. Točnije, osobito sam osjetljiva na njihova prava jer se za njih ne mogu sami izboriti.
Smatram da je potreban razvoj civilnog društva i lokalne zajednice koji je kod nas veoma slabo razvijena, osim u gradu Zagrebu, gdje su uglavnom koncentrirane sve moguće udruge, a mi na periferiji se šlepamo i uvjeravamo da i nismo tako daleko od Zagreba, te da, uglavnom, prime i naše korisnike (o.p. autorica radi u gradiću nadomak Zagreba).
Podržavam i krilaticu udruge „Vjeverica“ „Ništa o nama bez nas“ i sve ostale udruge koje se kritičke odnose na trom i ogroman državni birokratski aparat čiji sam i sama dio (a ta me tromost najviše izjeda u poslu).
Mislim da do ovakvih rasprava i ne bi dolazilo da imamo više mogućnosti za realiziranje naših oblika pomoći, a ne da smo samo empatični i puni razumijevanja često i bez mogućnosti za konkretnu pomoć čovjeku. Isto tako vječno tražimo rupe u zakonu i izmišljamo toplu vodu. I naravno nikad ne možeš učiniti dovoljno dobro da su uvijek svi zadovoljni.
Nisam zadovoljna niti onim što naše matično ministarstvovo čini da bi zaštitilo nas pomagače, jednostavno-NIŠTA, samo se moraš očitovati na sve veće i nerazumnije predstavke nezadovoljnih građana.
U medijima se samo čuju ružne stvari i gotovo nikada nije pohvaljen niti jedan soc. radnik, odgajatelj, općenito pomagač, te i to stvara negativističko raspoloženje kod običnog puka, a kamoli kod nekoga koga je i ošinuo sustav.
Što se tiče skrbi i domova za MR (mentalna retardacija) i „psihiće“ (neka nitko ovo ne shvati u pogrdnom značenju) ovo što sam ja vidjela i kako sam ih doživjela i nije tako loše za moju nježnu dušicu. Korisnici su uglavnom i grupirani prema težinama oštećenja i ostacima mogućnosti da se uključuju u radne aktivnosti. Domovi su lijepo uređeni i čisti. Ne mogu ulaziti u stručnost i ekpiranost djelatnika jer o tome nisam informirana, ali ovako, na ono što vidim prigodom redovitih posjeta štićenika, ostavljaju pozitivan dojam.
Roditelji naših korisnika još do sada nisu nikada nikoga uzeli iz ustanove i vratili kući (zbog loših uvjeta), niti su imali primjedbi na iste i tretman štićenika.
Znaš da i onako ne radimo u *hoh* strukama, a oni koji pojma nemaju daju si najviše prava da kritiziraju bez argumenata i ne razmišljajući koliko je ralno očekivati da smo čudotvorci. Ako si u mogućnosti preko svoje udruge reagirati i pokrenuti ljude u obranu digniteta struke kreći i ne odustaj. Meni je već svejedno.