Kad smo presli most preko Trebisnjice(Ravanjska cuprija),pred nama se kao ogromna odlomljena stijena ukaza tenk,ali niti vidimo ljudi u njemu niti oko njega.
Brzo smo projurili i vec smo pred zeljeznicarskom kucom u kojoj je nekad(u vrijeme mojih mladih dana)stanovao zeljeznicar Miho Matijic.Zacudo,kuca je potpuno ocuvana,a nasuprot njoj Buriceva kuca i kavana crni se i zjapi u nebo sa cetiri nagorjela i gola zida.
Od Tvornice alata pa do zeljeznicke postaje lijeno se vuce kolona umornih i nakrivljenih spodoba:ili se vracaju iz neke akcije ili iz pijancevanja,svi su bez oruzja,sareno odjeveni,razvlace neku nerazumljivu crnogorsku ojkalicu,sto sam jedva uspio desifrirati kao:Sva se sela malo nakrivila/Samo Ravno stoji vodoravno.
Put prema Rupnom Dolu sav je izrovan,medje porusene,doline ugazene,
klanci oboreni,a neobradjene njive,velika blatna guvna,koja,izgleda,sluze za remont i okretanje tenkova i teskih vojnih vozila.
I nehotice ote mi se uzdah:Boze,hoce li ikad vise u ovim dolinama rasti jecam
i psenica?Ali,do napomol i sve dalje,sve je isto,sve pusto,razrovano,ugazeno,
po onoj staroj:kud narodna vojska prodje,crna ce se zemlja zvat!
(Humski zbornik:Ravno,Popovo)
Post je objavljen 03.07.2009. u 01:21 sati.