Duboko u metafizičkoj jezgri grada urbani druid sanja nemirne snove. Nisu ovo vremena previranja, nije ovo ništa strašnije od strašnih eona koji su prethodili, ništa strašnije od nadolazećih plima i oseka. On to zna, on se ne boji. On čeka.
Neki su ga željeli oznanstveniti, secirati, objasniti kao tulpu, kao manifestaciju kolektivne nesvjestice grada i građana, objasniti ga kao zbroj dijelova, a zanemariti gestalt, zanemariti da je on kao cjelina puno više od pukog zbroja svojih dijelova.
On maše plavim maramama na nogometnim utakmicama, nosi štajglece na Dolac, žica pothodnicima i marljivo skuplja plastiku sa ulice. Zviždi s Bukovca dok ispija kavu u centru. Pleše noću, pleše valcere, pleše tango. Lomi čaše u folk kafićima i pjeva nepoćudne desne pjesme. On radi za svoj novac, voli svoju djecu, ta i sam je dijete, sa svom mudrošću penzionera.
Tramvaji škripe njegova imena, grički top je njegov bijes, Ilica i Sava njegove su žile kucavice, vrane, vrapci i golubovi nasumični su neuroni, okidaju u međustaničnom prostoru goleme gradske mreže. Poput mozga, on je mnogo više od sume svojih dijelova.
On je grad, očovječen. On je sila, sjaj i bijeda.
Svejedno, duboko u metafizičkoj jezgri grada, urbani se druid budi iz svog sna, obliven znojem.
____________________
Dodati više bio bi grijeh.
Kad sam već pretenciozan, može onda i...
Glazba: Ulica Oslobođenja - Buđenje
Kierlan,
Definira klase
Post je objavljen 01.07.2009. u 23:28 sati.