Opet sanjam zagrljene snove,
stvari koje ništa ne znače,
meni trebaju.
Potrebno je samo dopuštenje,
ruka je još na mojoj glavi,
štiti me od ničega.
Gledam kroz prljava stakla
svoga tijela,podsjeća me da poznam bol.
Bol je iluzija ljudima od iluzije.
Slike izgubljenih duša,
u tijelu od kože i mesa,
snovi kao ljudi
zabetoniranog jezika.
Gledaš me ponovo,
i dalje ne znam tko si,
govore da si čistač demona,
drago mi je da nestaješ jer se budim.
Post je objavljen 01.07.2009. u 14:56 sati.