Brzi vlak Zagreb – Pula
Do lipnja 1991. vozio je sezonski brzi vlak Zagreb – Ljubljana – Pula s polaskom u 7.10, dolaskom u 14.00, a polaskom iz Pule u 11.10, dolazak oko 18.40 (koji je imao i vagone Pula – Maribor)
Ovo vrijeme polaska u 7.10 mi se toliko urezalo u pamćenje, da se i danas kad navinem buđenje u 7.10 sjetim tog vlaka i onog radosnog iščekivanja „Idemo na more“. Zadnjih godina čak i nije kretao u 7.10 nego u 6.56, ali nema veze.
Zanimljivo je da je bio sezonski s najduljom sezonom, od 26. ili 27.4. (praznik - Dan OF u SLO) do sredine listopada što je skoro 6 mjeseci.
Zadnjih godina nije išao cijeli svibanj, nego samo od 27.4. do kraja „prvomajskih“ praznika (oko 5.5.), slično kao ovo ljeto B 1472/1473 Ljubljana – Pula.
U VR 1991./92. uveli su veće izmjene, iz Zagreba je išao u 5.52, u Puli u 12.40, pa ista kompozicija (3-5 vagona) nazad u 15.20, u Zagrebu u 22.10. U srpnju i kolovozu imao je vagone iz/za Maribor.
Nakon prvog proglašenja državnosti (25.6.1991.) Sloveniju je napala JNA, ali taj vlak je koliko sam ja pratio, cijelo vrijeme rata u Sloveniji vozio. Jedno jutro u Zagrebu sam prošao uz vlak prije polaska i izbrojao 2 putnika u 5 vagona, vrlo vjerojatno Slovenci.
Unaprijed kupljenu kartu za Kanfanar preko Slovenije na glavnom kolodvoru zamijenio sam za poslovni do Rijeke.
Putovanja Zagreb – Kanfanar
U kolovozu 1991. opet sam išao jutarnjim brzim preko Ljubljane za Kanfanar, sjećam se jednog simpatičnog suputnika i njegove životne mudrosti „Kad budeš u srednjim godinama, nitko te neće pitati koliko si cura imao, nego gdje radiš, to ja ponavljam svom sinu...“
Vidio sam tada i tenkove bivše JNA na vagonima u Pivki, složeni u par vlakova, čekali su na prijevoz brodom, neću ni zamišljati gdje su poslije završili.
Kad je u listopadu 1991. Zagreb bio raketiran, SŽ se bojao da im ne bi slučajno stradali njihovi Mercedesi, pa su zeleni vlakovi „Arena“ Zg – Pula, Zg – Ljubljana i Zg – Graz, vozili samo do Dobove. Od Zagreba do Dobove vozili su mađari bez zaustavljanja kao zamjena za poslovni zeleni vlak.
Čini mi se da su već od 25.6. Slovenci uveli graničnu policiju na glavnim prijelazima, pa tako i Dobovi. Tada je na pregledu bila i TO (teritorijalna obrana) uz pitanje „Imate orožje?“. Malo kasnije u Dobovi je počeo pregledavati dokumente i hrvatski MUP.
Kad sam tada putovao prema Istri, Dobova je bila prava granična stanica, dok prema Istri skoro da i nije bilo kontrole. Negdje u jesen u Rakitovcu se pojavio jedan pripadnik TO naoružan strojnicom, koji je samo prošao kroz vlak, ali nisam čuo da je nešto rekao. Hrvatski policajci su mjesec-dva kasnije znali proći (ali ne svaki put) između Pazina i Buzeta, tako da vlak nije gubio vrijeme na kontrolu u Buzetu.
Brzi Zg – Pula je po voznom redu 1991. vozio samo do kraja rujna. Za Zagreb je vozila Arena, ali mi se nije dalo dizati na bus koji je iz Rovinja išao u 3.50. Krenuo sam na predavanja u listopadu putničkim (crveni motorni SŽ) do Divače, pa na Simplon u kojem se jedva našlo slobodno mjesto. Na vagonima je još pisalo kao da idu do Beograda, ali zadnja stanica je bio Zagreb.
Nakon proglašenja neovisnosti (8.10.1991.), Slovenija je uvela tolare, ali u Hrvatskoj su još vrijedili dinari (do 23.12.91.), istina svakim danom sve manje i manje...
Jedna od stvari koja me tada neugodno iznenadila je naglo poskupljenje vlaka do Kanfanara, očito prema međunarodnoj tarifi. Za moj studentski džeparac ovo je bio pravi udar, pa sam kupio povratnu kartu samo do Hrpelje - Kozina. Sjeo sam oko 14.30 na „Simplon“, jer je bio jeftiniji od „Arene“, a stajao je samo u Dobovi i Ljubljani, pa je kondukter prolazio kroz vlak budeći usnule putnike „Divača !“. U Divači je umjesto crvenog motornog slovenskog vlaka čekala klasika s 3 vagona putničkog za Pulu. Još dok nismo izašli iz Slovenije našem kondukteru sam platio u dinarima za dodatnu kartu od Kozine do Kanfanara.
Nazad sam išao busom do Kopra, da se provozam jednom i koparskom prugom. Nažalost u WC-u „Pohorca“, jer nisam imao ni tolara za kupit kartu do Kozine, a slovenskim kondukterima sam bio jako sumnjiv, valjda znaju na kilometar prepoznati tko nije „njihov“. U gomulki Zidani Most – Dobova upoznao sam ljude koji su iz Rijeke za Zagreb išli preko Ljubljane, jer je preko Karlovca bilo sve opasnije.
Vikend uoči blagdana Svih Svetih (1.11.) iz putničkog Divača – Pula ugledao sam omiljeni brzi vlak Pula – Zagreb, i odmah se raspitao za njega. Da, izvanredno su ga opet uveli. To ! Od tada sam se uvijek vraćao iz Rovinja busom u 15.30 do Kanfanara, pa na taj vlak do Zagreba u 22.10 + malo kašnjenje, uglavnom zbog sve duljih stajanja na graničnim prijelazima. Vlak je nedjeljom bio pun studoša, a vozili su se njime i Labinjoni koji nikada prije nisu išli tom vezom vlakom preko Slovenije za Zg.
Jednom prilikom sam morao stajati do Ljubljane, kako je bio pun. U jednom kupeu su studenti na jedno sjedalo natrpali ruksake sve do stropa. Na upit jedne prognanice zašto ne oslobode to mjesto, odgovorili su da je rezervirano za „čedu“. Nije imala smisla za tu vrstu humora, pa su nakon natezanja s kondukterom ipak morali osloboditi sjedalo.
Zimi 1991. u Ljubljani sam se raspitivao za vezu za Zagreb, po izvješenom voznom redu rata kao da nije ni bilo.
Na šalteru su mi rekli, većina vlakova za istok ne vozi, ali zato imate dodatni brzi iz Pule u 19.50 za Zagreb.
Vlak je nastavio voziti i 1992. do novog voznog reda, kada je postao brzi „Istra“ koji se od IC „Kras“ Zagreb – Venezia, otkačio u Divači, a u suprotnom smjeru prikačio u Sežani. U Zagreb je stizao na početku u 22.55, a poslije u 23.20.
1992. godine je sve više stajao zbog graničnih formalnosti, pa je put od Kanfanara izgledao ovako:
Prvo kontrola karata oko Pazina, zatim carina u Lupoglavu „Imate što za prijaviti?“, „Ništa“, pa MUP RH u Buzetu, pa MUP RS u Rakitovcu, kontrola karata SŽ, zatim slovenski carinik u Kozini, pa Sežana, gdje su opet bili carina i policija u drugom djelu vlaka (IC Kras iz Venecije), i opet kontrola karata. Do Ljubljane je bilo kratko zatišje, ali nakon nje 4. put kontrola karata. U Dobovi naravno granična policija i carina Slovenije, a Hrvatske u vožnji od Savskog Marofa do Zagreba, gdje je ponekad još zadnji put i kondukter pregledao karte.
Pitam se kome bi još palo na pamet švercati se pored tolikih kontrola (12-13 službenika na 6 sati vožnje).
Najteži trenuci 1991.
Nikad neću zaboraviti prizore par dana nakon pada Vukovara (18.11.1991.). U petak 22.11. došao sam ranije na glavni kolodvor koji je bio pun prognanika, žena, djece, staraca, neki nisu ni znali kuda će, samo da odu što dalje od rata, stradanja,...
Koji sat prije stigli su jutarnji iz Osijeka i Vinkovaca prepuni ljudi koji su od tamo bježali nakon okupacije Vukovara, rekli su da je osječki vlak bio krcat kao nikad već u Bizovcu.
Najstrašnije je bilo kad je stigao izvanredni vlak iz Šamca (gdje je na mostu preko Save bila razmjena), s ljudima koji su preživjeli golgotu Vukovara.
Puno prognanika je prešlo na Simplon, pa dalje u svijet. U Dobovi su ušli slovenski policajci i počeli ispitivati i popisivati: „Koliko u ovom kupeu ima izbjeglica?“ U svakom kupeu 4, 5, 6, i tako u nedogled.
Dio ih je sišao u Ljubljani, čuo sam kako je majka rekla djeci „Evo, sad ćemo ovdje živjeti“
Dio prognanika smjestio se tada i po cijeloj Istri.
Tada je uvedena propusnica za izlazak iz Hrvatske, koju me tražio policajac na povratku iz Rovinja za Zagreb u Lupoglavu, gdje je vlak počeo stajati. Nisam ju imao, ali me ipak pustio rječima „Drugi put moraš imati“. Hvala mu.
Uzbuna u Istri
Do subote 21.12.1991. Istra je bila pošteđena ratnih stradanja. Tada je JNA bombardirala aerodrom Vrsar, bilo je poginulih.
23.12.91. išao sam Simplonom do Divače kao i obično. Ali tu nije bilo putničkog, koji je inače uvijek čekao Simplon koji je malo kasnio. Zbog zračne opasnosti u Istri putnički vlak HŽ-a nije niti krenuo iz Pule za Divaču.
Morali smo čekati Arenu, kao zadnju vezu za Pulu. Stigla je skoro na vrijeme sastavljena od 4 Mercedesa 711.
Zbog propisa o zamračenju, nakon Rakitovca vlak je ugasio sva svjetla, išli smo iznad Buzeta i doline Mirne nestvarno, kao da smo u zraku.
Jedan Talijan u vlaku se svemu tome silno čudio. Nije mu bilo jasno zašto onaj putnički uopće nije niti krenuo, i što se događa s vlakovima u ratu „Not operate ?? – Ne voze ??“
Taj Božić 1991. vrtila se pjesma „War is over“ i nikad nije zvučala tako sjetno, tako čeznući za mirom
Post je objavljen 30.06.2009. u 18:20 sati.