Zrcalo. Zrcalo. Crno zrcalo obrubljeno safirima. Zrcalo subine i proroka. Zrcalo. Zrcalo gdje je iskrojena sudbina. Zrcalo gdje je izgubljena nada. Zrcalo, pred kojim je izgubljen Njegov život. Zrcalo pred kojim se nalazila Ona. Njegova Sudbina. Ona, u bijeloj krvavoj ljetnoj haljini. Znala je da nije potrebno voljeti. Znala je da nije potrebno vjerovati. Još uvijek je osjećala Njegov opojan miris u nosinicama. Još se uvijek sjećala Njegovog zadnjeg daha na Njezinim unakaženim rukama. Nije potrebno plakati, no došla se osvetiti. Putovanje je bilo dugo, no nije marila. Osveta ima svoju čar i gorčinu. Došla si je iskrojiti Njegovu nesretnu sudbinu, no nije uspjela. Crno zrcalo obrubljeno safirima progutalo ju je u svom sjaju i očaju i tek je tada shvatila da je potrebno voljeti i vjerovati onome koga voliš, no kako se, o kako se teško pomiriti?
Post je objavljen 30.06.2009. u 15:44 sati.