Pregled posta

U KOGA VJERUJEMO?

Potreba reevangelizacije, obnove u Duhu, naroda i pojedinca je i kod nas, sad i ovdje, više nego očita.
Želja onih koji bi iskrena srca htjeli 'ubrzati' sveopću obnovu, često je nesrazmjerna stvarnosti u kojoj živimo.
Zato, pojedinci suočeni s 'tvrdim srcem' okolice, ili odustaju od molitve ili se zatvore u krugove istomišljenika pa 'obraćaju' obraćene, ponekad proglašavajući hereticima sve koji ih ne 'prihvaćaju' ili ne shvaćaju ili jednostavno nisu spremni krenuti 'njihovim putovima' obnove.

K tomu, mediji, u svakodnevnoj trci za senzacijom, koriste svaku prigodu imalo neobičnog svećenika ili zauzetog, angažiranog vjernika, prikazati ekstravagantnim, najprije ga hvaleći i uzdižući u 'nebeske visine' s kojih ga onda lako obaraju i prikažu kao 'maga', 'lažnog proroka' i na koncu kao šarlatana.
Najbolji primjer je pojava vlč. Zlatka Sudca, čije ime i prezime, fotografija i pojavljivanje u javnosti, neizbježno izaziva različite reakcije: od hvaljenja i slavljenja do 'zgražanja' tzv. učenih teologa i kvazistručnjaka za vjerska pitanja. Svjestan toga, sam vlč. Sudac ne dopušta da ga se primjerice naziva 'karizmatikom' niti njegove seminare obnove u Duhu, 'karizmatskim seminarima' i susretima. Jer, to je jedan od 'iskrivljenih', estradiziranih pojmova, danas toliko različit od svog izvornog značenja, da svaki svećenik u našim prilikama s pravom pravi otklon od novog značenja te riječi. Ali da nismo jedini koji se suočavamo s tim i takvim poteškoćama, na ovom blogu bih, koliko dopušta ovakav oblik komunikacije, samo započeo razmišljanje na temu naše VJERE I NEVJERE, i o različitim putevima povratka Izvoru.

Autor knjiga: KAKO MOLITI, PUSTINJAK i MISTIK, David Torkington nam vlastitim svjedočenjem u PROROKU, pokazuje da nismo sami, da su se i iskusniji, i prije od nas od nas, hrvali s istim pitanjima.
"Svima nam je manje-više jasno ong>kako bismo se trebali ponašati ako želimo postati kristolike osobe - no to nije naš glavni problem. Naš je glavni moralni problem što to ne možemo učiniti. Riječ je o onoj istoj dvojbi u kojoj se naša i sam sveti Pavao. Znao je točno kako bi se trebao ponašati, no nije posjedovao nutarnju moć i snagu da bi tako i činio. Tu, dakle leži ključno pitanje: kuda, odnosno bolje rečeno, kome nam valja poći, kako bismo primili nutarnju moć i snagu koja će nas pretvoriti u kristolike ljude?"

Znamo cilj, znamo i put, ali... Ipak, ne uspijevamo biti bolji ljudi, čestitiji katolici ni nakon više 'seminara', ni nakon različitih iskustava kod ovog ili onog svećenika. Pa i sami svećenici, kao da se ne usudjuju uroniti u nepoznate dubine u kojima nije sve 'logično', očekivano, planirano, uređeno... Mnogi od njih, izmedju 'avanture Duha' i čvrstih, dogmatski utvrđenih oblika pobožnosti, biraju 'hod po zemlji', put utabanim stazama tradicionalnog učenja Crkve.
Tako u njihovim očima, vlč. Sudac, zbog po njima 'prevelikog nasljedovanja Krista', 'umišlja da je Sin Božji'. Njihovi zakrčeni duhovni kanali ne prihvaćaju ništa što se ne da egzaktno dokazati i racionalno objasniti. Oni čak i dar i sklonost pjevanju, slikanju, dizajnu proglašavaju 'sumnjivim' htijenjem i kvarnom željom 'biti pod-svaku-cijenu-drugačiji-od-drugih'. Nastojat ću nas zajedno voditi bratskoj raspravi o tomu U KOGA ili u ŠTO vjerujemo, te kako do istog CILJA možemo različitim putovima stizati, iako sam svjestan da ovakva pitanja i razmišljanja mogu izazvati 'prijeki sud' i ovom blogu i svima koji se 'ne uklapaju' u poželjnu sliku tradicionalnih vjernika. (nastavlja se)

Post je objavljen 30.06.2009. u 12:39 sati.