Pregled posta

Gole i sretne u Raju

Nedavno sam provela čarobno popodne u Raju. Raj je duboko u brdima, dobro skriven od pogleda i uronjen u slapove vječno vrele vode iz koje se izvijaju bijele pare. Vladaju čistoća, svježina i jednostavnost. Raj je nastanjen Evinim kćerima koje vrijeme provode uranjajući u korito kupališta i vlažeći svaku žilicu svojih tijela. Opuštene su i blažene dok okolo šeću bez ičega na sebi. Tek pokoja nosi oko glave umotan minijaturni bijeli ručničić. Za to vrijeme, slatki sake iz obližnje bačvice teče potocima. Žubor rajskih tekućina s lica tih žena ispire svaki trag briga i, konačno, misli. Sklopljenih očiju naslanjaju se na kamen i s pogledom na mističnu planinu u daljini, prepuštaju se savršenom rajskom zaboravu...

Bang! - kako to u našem krutom svijetu već biva, na kraju dana trebalo je napustiti Raj i vratiti se u realnost. Ne, nije me nitko istjerao odande - znala sam da sam samo gošća u Raju i da moram otići još istoga dana. Znajući da takva čudesna mjesta negdje postoje, ali ne vjerujući odviše u mitove i legende koji ih okružuju, nisam se sve dotle bila potrudila pronaći ulaz kroz rajska vrata. Tog lipanjskog dana u Hakoneu prvi sam put iskusila čari onsena, japanske vruće kupke - i postala njezin doživotni fan.
(naglašava se na prvom slogu - ONsen)

Neki tvrde kako ne možete istinski doživjeti Japan ako barem jednom niste uronili u vruću kupku nekog od njegovih brojnih onsena i ondje doživjeli tjelesnu i duhovnu ekstazu. Nakon vlastitog blic-posjeta Raju u brdima ponad Hakonea, pridružujem se istomišljenicima. Doživljaj je to wellnessa kakav najvrelije preporučam, u skladu s temperaturom tamošnje prirodne izvorske vode porijeklom s vulkanskih vrela kakvima Japan obiluje. Japanofili i njima slični, pravac najbliži onsen tražite li blaženstvo duha i tijela u autentičnom i opuštajućem ambijentu!

Zašto baš Hakone? To je malo podulja priča, no za početak reći ću da je Japancima Hakone sinonim za vruće kupke, otprilike kao što bismo mi u Hrvatskoj pri spomenu Tuhelja ili Stubaka automatski pomislili na toplice ili terme, po kojima su ta mjesta poznata. Sam Hakone gradić je 70-ak km zapadno od Tokija i dio je većeg nacionalnog parka koji uključuje i famoznu planinu Fuji, a čuven je već stoljećima po izvorima prirodne ljekovite vode i jedno je od vodećih središta onsen turizma u cijelom Japanu.

Drugi je razlog dolaska bio taj što u Hakoneu, odnosno u njegovoj bližoj okolici, već neko vrijeme živi jedna moja znanica iz starih dana koja me na to putovanje i pozvala, a koje se dugotrajni čitatelji bloga zacijelo još dobro sjećaju. Jest, dame i gospodo, vratila se Lola iz Južne Amerike, zdrava i čila i s najljepšom dvoipolgodišnjom djevojčicom kakvu možete zamisliti, malom Hanako! Nakon kraćeg boravka u rodnom Brazilu, gdje je osjećala nostalgiju za Japanom i svojim ondje ostavljenim krpicama, Lola se doista vratila u Japan kako je i namjeravala i sada radi u turističkom uredu grada Hakonea. Živi u vrlo lijepom stanu čija je jedna soba posve zakrčena njezinom odjećom i stvarima, koje bi uskoro trebalo prodati... ali čini mi se da sam tu priču već jednom ispričala! (ovdje, ovdje i ovdje)

Iako je tog dana Lola na naš dogovoreni sastanak kasnila više od sat vremena, to mi nije nimalo moglo pokvariti užitak nastavka putovanja. U dotični hotel na vratima kupališnog Raja ponad živopisnog Hakonea stigle smo nakon podužeg putovanja što vlakom, što uspinjačom i žičarom, te se odmah upisale kao dnevne gošće hotela (koji djelomično funkcionira kao ryokan ili hotel u tradicionalnom japanskom stilu, gdje su i sobe tako uređene, a gosti šeću okolo odjeveni u yukate, dugačku odjeću širokih rukava ponešto nalik na kimono). Ovaj hotel pruža zanimljivu mogućnost vanjskim gostima da na jedno popodne uživaju ručak i kasnije boravak u onsenu, što je vrlo praktično za one koji nemaju puno vremena ili samo traže opuštanje na nekoliko sati bez obaveze cjelodnevnog boravka u hotelu.

Kao strastvena ljubiteljica onsena, Lola je dobro znala zašto je odabrala upravo taj hotel. Hrana u restoranu bila je ukusna i po principu 'pojedi koliko možeš', a onsen je bio prilično luksuzan, velik i opremljen svim mogućim kozmetičkim preparatima koje bi žensko biće moglo ustrebati za njegu tijela prije i nakon kupanja. U sklopu kupališta je sauna i nekoliko zatvorenih kupki, a najbolji dio je ona vanjska, s direktnim pogledom na Fuji, koju sam zbog onoga što sam u njoj doživjela intimno odlučila proglasiti Rajem.

Standardno, na ulazu u onsen stoji poruka riječju i slikom koja detaljno pojašnjava pravila kupanja i ponašanja na tom mjestu. Cipele se skidaju odmah na ulazu i odlažu u ormariće. Potom se ulazi u svlačionicu, gdje se u ovakvim košarama ostavljaju sve stvari i sva odjeća koju nosite na sebi - u onsen se, naravno, ulazi potpuno razodjeven:




U našem slučaju, onsen je imao odijeljen muški i ženski dio, dakle muškarci se ne mogu naslađivati prizorom nagih žena (iako u Japanu ima, dakako, i mješovitih kupališta).
Nakon svlačenja kreće se u prostoriju za pranje, gdje se sjeda na ovakve malene stolčiće i temeljito riba tijelo sapunom, šamponom i svime što već stoji na raspolaganju. Posudom za vodu zagrabi se voda i temeljito (kako bi Japanci naglasili: *temeljito*) ispere sva sapunica s tijela. Bit svega je da sapunica ne uđe u zajedničku kupku, koja je ionako namijenjena opuštanju, a ne pranju.





Kad na kraju svih tih rituala konačno uronite u jedva podnošljivo vruću kupku, koja je obično smještena negdje usred golemog kamenja u kupališnom koritu i u kojoj sjedi nekoliko vama savršeno nepoznatih žena svih uzrasta, najkasnije u tom trenutku oslobodit ćete se nejasnog osjećaja neugode koji vas je do tada možda sputavao, barem ako se, kao i ja, ubrajate u 'zapadnjake' koji su se do tog trenutka svog života prali i kupali uglavnom u intimi vlastite kupaonice, ne dijeleći to iskustvo ni s kojim drugim živim stvorom. U Japanu je doživljaj kupanja nešto sasvim drugo, a vezano s užitkom boravka u opuštajuće vrućoj vodi, u svakom je smislu nešto sublimno i oslobađajuće.




Mi žene, suočene s vlastitom (i tuđom) golotinjom, priznajmo da tako često brinemo o pravim i umišljenim nesavršenostima svoga tijela: mlohavosti mišića, višku kilograma, pigmentaciji kože, ožiljcima, i uopće, uvjerene smo kako naše tijelo ima previše ovoga ili premalo onoga. Mnoge strankinje u Japanu često se opterećuju do te mjere da zamišljaju kako ih Japanke, tijela prirodno vitkijih i nježno građenih, ispitivački promatraju dok ulaze u onsen bez odjeće. Neke od nas od toga hvata smrtna strava, druge se naoko nonšalantno zaogrćemo ručnikom i do posljednjeg trenutka do ulaska u bazen pomalo nespretno prikrivamo svoje ženske atribute. A u onsenu ništa od toga, iskusila sam, nije stvarno potrebno.




Nakon samo nekoliko trenutaka provedenih u uzavreloj vodi, počele su pucati sve spone. Tijelo i um polako su mi odlutali u neke druge sfere. Brige i problemi polako su se topili u vrućoj vodi kao kockice leda. Ostatak blaženstva koje sam osjećala može se pripisati slatkastom sakeu, koji je, bogovima hvala, postojano kao nektar kapao u čašicu svaki put kad mi se to prohtjelo.

Skrivene od pogleda muškaraca, miljama daleko od njihovih smiješnih taština, ratova i zloće, desetine žena tog su popodneva uživale zajedno sa mnom u svojoj golotinji - i svojoj slobodi. Tijela omekšanih dobrotom tople vode kakvu ne pruža nijedna druga supstanca, osjetile smo tako blaženo uronjene kako jedna drugoj postajemo, premda se možda i ne poznajemo, dobronamjerne susjede, prijateljice, sestre, i kako na ovom mjestu kao nigdje drugdje smijemo konačno prestati brinuti o tome tko smo, kakve smo i kakvima nas vide drugi. Japanke, Amerikanke, Europljanke, Brazilke, 'miješana' djeca poput preslatke male Hanako - sjedilo nas je mnogo u istom koritu, i u vrućoj vodi sve je nestajalo i sve se topilo; nacionalna i jezična obilježja nisu više uopće bila važna, a s njima su nestajala i ona druga, fizička.

- O, dođite sve koliko vas ima - željela sam im reći dok sam sjedila naslonjena na ključali kamen i u zanosu ispijala svoju četvrtu čašicu sakea, ne odvajajući pogleda s mističnog Fujija koji je u tim trenucima polako izranjao iz večernjeg zraka i svakih deset minuta mijenjao svoj izgled, kao da je kakva ogromna ptica raširenih krila a ne planina. - Dođite, vi mlade i stare, privlačne i manje lijepe, debele i mršave, atletičarke i pretile, sve vi upravo dospjele iz surovog vanjskog svijeta koji ne štedi nikoga, i uđite u ovu vodu sa svim teretima koji vas muče. Pustite da oni nestanu kao što kamenčić biva bačen niz vodopad. Spustite taj ručnik i slobodno otkrijte svoje Venerine brežuljke koje sada prikrivate. Ne sramite se svojih dojki; hrabro otkrijte svoja bedra. Uronite bez straha u tu svetu vodu koja okrjepljuje i snaži i zadržite pogled na vječnom Fujiju koji pred vama izranja u ovaj suton. Zaboravite da ste smrtnice i budite načas božice. Ovako lijepe i sretne, vi to za mene i jeste. Kao gole Venere.





Raj na zemlji doista postoji, a izgleda ovako:


















Post je objavljen 30.06.2009. u 11:10 sati.