Sjedim na terasi, gledam kaj ima po blogovima, pijuckam pivicu, zadovoljan nakon današnjeg nogometa. Zgubili smo, platili termin, al zavaljo sam takvu gajbu da sam pun fudbalerskog samopouzdanja cijeli sljedeći mjesec (povratna lopta, ja iz prve, s pristojne distance, ispod rašlja u stativu i od stative u gol; ekipa bez riječi ostala. ponajviše jer sam tamo među 20% najlošijih).
Uglavnom, na terasi uživam u tišini. Čujem jedino neke cucke u daljini. Sve je to divno i krasno - živim u možda i najboljem kvartu u gradu (čak ga zagrebačkim Beverly Hillsem zovu) - al palo mi je na pamet: što da se sad netko u kući dere na sav glas. Evo, susjed upravo, 5 metara od mene, bere ribizle. Bojim se sad čak i liniju upaliti da ne bih narušio tihu idilu. Zrikavci zriču.
Ne želim ni razmišljati kako bi se čulo da ja sad u svojoj sobi pjevam. Ne samo da bi taj susjed najjasnije čuo, nego i onaj s druge strane, ako ne i pola ulice. A ja doma stalno pjevam (pod pjevam ne mislim na pjevušim, nego pjevam, na sav glas. SAV GLAS.). Pa da su i sva vrata i prozori zatvoreni, to se i dalje sasvim pristojno čuje.
Zapravo, kao kad imam sunčane pa mislim da me nitko ne prepoznaje, tako i kad sam u svojoj sobi, mislim da me nitko vani ne čuje. A čuje se. Već sam dovodio sestru u neugodnosti. Sva sreća pa je mama ponosna pa krene priču o mom baritonu i kak ja volim pjevat. Pa se odjednom stvori kraj mene s telefonskom slušalicom uperenom u mene; da njena frendica čuje kak ja pjevam.
A najgore mi je kad pjevam spuštajući se štengama (tam je najbolja akustika pa redovito razvalim do kraja) i onda skužim da u dnevnoj imamo goste.
Zato volim kad je nekakva kiša ili čak pljusak, kad znam da nikog nema u okolnim vrtovima pa mogu pjevat mirne duše. Al sve manje se na to obazirem, mislim da su se susjedi tak i tak navikli.
Post je objavljen 29.06.2009. u 21:41 sati.