- Hej, mama, pogledaj onaj oblak! Izgleda kao zmaj!...A daj mama pogledaj ga! Mama! – neki klinac velikih smeđih očiju obraćao se ženi hladna izgleda u elegantnom sivom kaputu.
Gotovo refleksno sam uperila pogled u nebo. Uistinu, oblak je svojim oblikom podsjećao na velikog zmaja raširenih krila.
-Ma, James, nemoj sada...koliko je sati? Već kasni!
- Tko kasni, mama? Ha? Tko kasni? Ha...? A mama pogledaj oblak!- mali je bio uporan. Upiljio je one svoje velike smeđe oči u tu ukočenu ženu koju je nazvao majkom.
- Nije bitno, James, nije bitno...no, pogledaj si hlače! – odnekud je uzela maramicu i počela brisati mrlju na sinovim hlačama. – A jučer sam ih oprala. Rekla sam ti da paziš...
- Oprosti, mama...ali, molim te pogledaj oblak! Izgleda baš kao zmaj!
- Ne sada, James! Vidiš da sam u žurbi...- spremila je maramicu u torbu i pogledala na sat.
- Ali mama, pa samo stojiš i gledaš na sat.
- Zaposlena sam, sine. Već je trebao stići.- počela je nervozno pocupkivati na mjestu.
- Tko? Tko treba stići? – mali je opet raširio oči. Pitam se kako može biti tako ravnodušna prema takvom pogledu.
- Ma, nije bitno...ah, eno ga!- gotovo je nasilno povukla sina za rukav prema sivom autu koji je skrenuo u ulicu.
- Mama! Mama!
- Ma molim, James?
- Oblak je nestao...
- Nemam sad vremena za tvoje gluposti. Ulazi u auto!
Instinktivno sam, opet, skrenula pogled prema gore. I stvarno, oblak u obliku zmaja je nestao. Brzo sam spustila pogled da vidim što će se dogoditi s klincem i njegovom nervoznom majkom, no auto je upravo dao gas i izašao iz mog vidokruga.
Nastavila sam sjediti na klupi sa svoja dva kovčega i čekati. Da, zanimljivo, i ja nekog čekam.
Čekam da se pojavi Dorothy, moja najbolja prijateljica. Onda ćemo zajedno na kolodvor. A onda vlakom u Little Blossom. To je naša škola.
Dorothy i ja ove godine ćemo započeti našu šestu godinu školovanja u Little Blossomu.
Ove se godine planiram upisati među biologe i kemičare te učlaniti se u dramsku skupinu.
Jesam li uopće rekla svoje ime?
Nisam, naravno.
Tipično za mene.
Dakle, ja sam Lieselotta Potter. Cijenila bih kad biste me zvali jednostavno Lotta.
Mislim da su u onom autu, točnije velikoj crnoj limuzini, Dorothy i njen vozač Steven.
Uzela sam svoje kovčege kad se limuzina zaustavila pred klupom na kojoj sam sjedila.
Steven je izašao iz limuzine i otvorio mi vrata iza kojih se nalazila preplanula i nasmiješena Dorothy.
- Lottie! Draga! – doslovno me povukla u auto zagrlivši me.
- Dora! – uzvratila sam joj zagrljaj.- Nemaš pojma kako si mi nedostajala! Koliko mi samo toga moraš ispričati! Za početak, kako je bilo na Cipru?
Dorothy je, kako ste već i sami mogli primijetiti, bila jako imućna. Ove godine majka joj je priuštila 10 dana na otoku Cipru.
Ipak, Dorothy nije bila, kao većina ljudi njenog imovinskog stanja, razmažena i umišljena.
Zapravo, mislim da su joj ponekad svi ti glamurozni domjenci na koje je morala ići s mamom poprilično išli na živce.
Osim privatnog vozača, skupe odjeće i stvari koje je posjedovala, Dorothy se nije previše razlikovala od ostalih.
Zato i jesmo najbolje prijateljice.
- Ajme, bilo je sjajno...- započe Dorothy, no vozač Steven ju prekide:
- Gospođice, oprostite što prekidam, no možemo li krenuti?
- Da, naravno.- reče mu Dora i okrene se natrag prema meni.- No, gdje smo stale?
Ah, zaboravna Dorothy. Nasmijem joj se:
- Cipar.
- Ah, da. Dakle, na Cipru je bilo božanstveno! Mama je organizirala samo jednu svečanu večeru, tako da sam imala dovoljno vremena za sebe. – Dorothy složi grimasu od koje sam vidjela koliko su joj drage (ili bolje rečeno, nisu drage) svečane večere njene mame.
- Vidim, pokupila si dobru boju.- nasmiješih se.
- Da, sunce je bilo odlično. Ali ti i bez sunca imaš takav ten...- puhnula je sjetno pogladivši me po ruci.
- Kolodvor Bloomingsdale, gospođice? – opet se javio Steven.
- Da, da...sve je u redu, Steven, ne moraš se žuriti.
- Jesi upoznala kojeg dečka? – upitala sam ju.
- Ma ne, nijedan nije znao engleski.- Dora se nasmijala.- A i znaš da mi se sviđa Jim.
- Da, znam.
Jim je zanimljiv dečko plavih očiju iz sedmog razreda. Sviđa se Dori od božićnog bala prošle godine.
- I dakle, išla sam često u shopping, kupila sam si hrpu novih stvari, naravno, i ti ćeš ih sve nositi, kupila sam i tebi nešto, jedva čekam da ti pokažem...
- Joooj kako se veselim!- nasmijala sam se svojoj euforičnoj reakciji.
- Jedva čekam vidjeti Starza.
- I ja! Baš me zanima kako je njemu bilo u Rusiji.
Starz Skrable, je, inače, naš najbolji prijatelj. Podrijetlom Rus.
- Gospođice, stigli smo.
- Oh, super! Hvala ti, Steven. Same ćemo ponijeti kovčege. Je li to u redu, Lotta?- Dorothy me upitno pogledala.
- Da, da, sasvim u redu! – nasmiješila sam se.
Limuzina se zaustavila pored kolodvora. Dora i ja smo izašle, pozdravile se sa Stevenom i uputile se prema peronu gdje smo ugledale Starza.
- Starz! – potrčale smo mu u prijateljski zagrljaj, ostavivši kovčege na podu.
- Bok, cure.- Starz nas je pomalo nelagodno zagrlio.
- Što je tebi? Zašto nas tako čudno pozdravljaš? – iznenadila se Dorothy.
Starz se samo zacrvenio.
- Umm...mislim da je ono razlog. Točnije...ona.- okrenula sam Doru u smjeru mog gledanja.
Tamo je stajala zgodna plava djevojka koja je nervozno vrtila kosu oko prsta i cupkala nogom. Drugom rukom pridržavala je veliki smeđi kovčeg.
Starz se također okrenuo u njenom smjeru, na što se ona teatralno nakašljala.
- Ah, da. – Starz se opet zacrvenio. – Ono vam je moja cura, Chanell.
- To nam nisi rekao. – hladno će Dora. Podbola sam ju laktom u rebra, na što me ona ošinula onim „što je??“ pogledom.
- Ummm... Idemo do nje, da ju upoznate! – Starz pokuša ublažiti neugodnu situaciju.
- Hmda...čekaj dok odemo po stvari. – promrmlja Dorothy.
Okrenule smo se i pošle po naše kovčege.
- Ne sviđa mi se...nimalo.- procijedi Dora.
- Trenutno se ni meni baš ne čini simpatičnom. Ali ako se sviđa Starzu, vjerojatno nije loša.
- Sviđa se Starzu!- Dorothy prijezirno puhne.- Sviđa mu se zato jer izgleda fantastično. Vidjet ćeš, razočarat će se on.
- Ne treba suditi prema izgledu... – rekla sam tu totalnu nepotrebnu klišej-rečenicu.
Dorothy je samo prevrnula očima, uzevši svoje kovčege.
Vratile smo se do Starza i Chanell.
- Dakle, Chanell, ovo su moje prijateljice, Lotta i Dorothy. Doro i Lotta, ovo je Nell.
Dorothy složi neku kiselu facu na spomen nadimka „Nell“.
Chanell nam je sigurno pružila svoju prekrasnu, savršeno izmanikiranu ruku.
Prihvatila sam ju s poštovanjem, ali čvrsto.
Nisam se htjela zamjerati Starzovoj djevojci, no htjela sam joj pokazati da smo Dora i ja ipak bitne u njegovom životu.
Nastala je neugodna tišina nakon što su se Dorothy i Chanell jedva rukovale.
- No, dakle, sad kad ste se službeno upoznale, možemo krenuti prema vlaku? – veselo će Starz.
- Da, da, naravno. – povukoh Dorothy odvojivši je od Chanellinog ledenog pogleda.
Pred vlakom je već bila hrpa ljudi iz naše škole. Svojim oštrim okom spazila sam May Stox, curu koja je u naše društvo upala tek prije dvije godine, došavši u našu školu iz neke elitne Londonske škole.
Bila je zadubljena u neku knjigu, naslonjena na svoj kovčeg. Smeđa kosa joj je padala preko lica.
- May!-pozvala sam ju.
May se prenula kao iz nekog sna i uperila svoje smeđe oči u nas.
Široko mi se osmjehnula.
- Lottice! Dorice!- pokupila je svoju knjigu i kovčeg te došla do nas.
- Ulazi, vlak samo što nije krenuo. – nasmiješi joj se Dorothy.
May, Dorothy i ja ušli smo u vlak i počele tražiti prazan odjeljak.
- Starz nam je zasigurno sačuvao svoj, možemo kod njega...- rekoh Dori, na što sam zaradila onaj „uistinu si zla“ pogled.
- Ne želim biti s Gospođicom Savršenom.
- Oke, oke, samo prijedlog...
- Može li se znati o čemu pričate? – bojažljivo upita May.
- Naravno.- vedro će Dora. – Starz ima curu.
- Zove se Chanell.- nadodah.
- Chanell, Chanell...to mi je poznato...- May je razmišljala dok smo tražile prazan odjeljak za nas tri.
Kad smo konačno obišle cijeli vlak, molećivo sam pogledala Dorothy:
- Doro, idemo kod Starza. Molim te.
Dorothy je samo prevrnula očima i okrenula se prema Starzovom odjeljku.
- Eh da, May, prije nego što uđemo, moraš znati da se Starzova djevojka doima kao prava kuč...
- Nell!
- May!
Na sveopće čuđenje mene, Dorothy i Starza, May i Chanell su se zagrlile kao da se znaju već godinama.
- Vi...vi se znate? – upita zbunjeni Starz.
- Pa da, išle smo zajedno u školu! – reče Chanell koja se prvi put nasmiješila otkako sam ju upoznala.
Zubi su joj bili savršeno ravni i bijeli.
Svi smo sjeli na svoja mjesta i počeli prepričavati kako nam je prošlo ljeto.
Nakon nekog vremena, Chanell je zaspala na Starzovom ramenu, Dora na svom šarenom jastuku, May je zaspala čitajući onu knjigu, a ja, koja nisam mogla zaspati, gledala sam kroz prozor.
Učinilo mi se da je jedan oblak u obliku zmaja.
Sjetila sam se onog klinca iz parka.
Nasmiješila sam se.
Ovo će biti dobra školska godina, pomislila sam.
***
Dakle, evo ga! Prvi post. Tomek, May, Daria, nadam se da ste zadovoljni. Očekujem primjedbe, pohvale, kritike, prijedloge, sve samo dok je iskreno :)
Nera
Post je objavljen 29.06.2009. u 14:22 sati.