Možda je to sve i umanjivalo njegovu sposobnost da bude sretan, ali sigurno nije bio izvor nesreće. U stvari nije mogao niti tvrditi da je nesretan, imao je sve što mu je trebalo i mnogo više no što većina ljudi na kugli zemaljskoj može i zamisliti ali ono što je mogao reći i tvrditi bilo je da jednostavno nije sretan. Pa se okrene nekim korijenima, pogleda obitelj i ljude oko sebe, porazgovara sa starim prijateljem, i katkad pomogne, ali kratkoročno. Sve je to manje bitno.... Ispada da je sve uopće manje bitno. Uostalom tko kaže da je ova stvarnost jedina i na kraju ispravna. Jedan od velikih mozgova, alternativaca i mudrijaša rekao je da smo svi naučeni da ono što vidimo, čujemo, kušamo i iskušavamo isto i doživljavamo na jedan te isti način samo zato jer nam je rečeno da je to tako kako navodno jest. Vrlo bi rado probao alternativnu realnost ili dimenziju ili štogod jer već sada mu je potpuno svejedno. Pitao se motaju li mu se ovakve stvari po glavi jer je kronično umoran, naime, previše je razmišljao kada bi bio umoran, možda od količine kave koja ga je činila potpuno hiperaktivnim ali nimalo manje umornim. Popeo se na klupicu i s kišobranom u ruci zatvorio oči zamišljajući da je kip samoga sebe 200 godina od danas upravo na tom mjestu i klupici kao pijedestalu predstavljajući time ustvari uzdizanje čovjeka na višu razinu svijesti, te lakoću kojom ustvari možemo to postići dok je u stvari tražio samo mir i spokoj na trenutak ili dva, razmišljajući samo o toj hipotezi sebe kao početka nove evolucije koja se nikada neće dogoditi. "Kako prokleto prepotentno", pomislio je. Prepotentno, ali barem je težio nečem višem, ako nikako drugačije onda samo mišlju, i to je nešto, navodno se i to računa. S druge strane ako se i to računa sigurno će u pakao, i opet neće biti važno, i ponovno je svejedno. Negdje je čuo poslovicu britanskog porijekla "Life's a bitch and then you die" i nije se mogao oteti dojmu koliko je to pogrešna pretpostavka i proročanstvo nečeg što se njemu nikako neće dogoditi osim da će jednom umrijeti. Danas... danas su stvari mnogo drugačije i život je postao kurva a umrijeti će sigurno. I to su dvije stvari na koje može računati, pa je poslovica postala potpuno istinita. I baš kad je počeo uživati u tom svom divnom samosažaljenju, sa predpostavljenim egoizmom i prstohvatom zavisti, nešto ga prene.... Otvori oči i ugleda iz sebe na istoj klupi stoji djevojka, ista ona sa proklete zabave....
-Hmmm, zrak miriše na nešto divno danas ali to sigurno niste imali na pameti, Lucijan ako se ne varam jel?
- Mmhm, Lija.. oh oprostite Lea ako se ne varam, dali vi to mene pratite?
- Naravno još od prošlog tjedna, i to ne samo uživo već i preko satelita. Znate jedan je moj.
- Što satelit?
- Da, satelit.
- U tom slučaju nemam druge nego vam pokloniti planet. I upravo sam zato ovdje sada. Objavio sam planeti da je sada u vašim rukama
- Da? A kako ste to učinili molim vas?
- Mišlju, riječju, djelom i popustom.
- Popustom?
- Da, popustom... - skoči sa klupe i krene prema cesti dok ga ona počne slijediti u svojim svijetlim trapericama i tenisicama iz prošlog desetljeća. Pretrče cestu i uđu u slastičarnu na čijem izlogu je pisalo ponedjeljkom i srijedom kremšnite i sladoled 50%.
- Kremšnita, sladoled ili oboje?
- Sladoled....
Post je objavljen 29.06.2009. u 13:39 sati.