Bila je 1986.
Kao i svaki šesnaestogodišnji klinac morao sam na regrutaciju za vojsku, dakle produženi sistematski.
Tamo sam moro pokazat pišu i testisad zgodnoj doktorici.
Pišo se džentlmenski povuko i mislio sam umrijet od srama.
Iako je to tog dana bio 176. pimpek toj doktorici, koja tada sigurno nije znala kakvom će polucelebu titrati genitalijama...
U čekaonici je bio i jedan tip koji je imao klasični kompleks vezan uz južne i kamenite krajeve da stalno spominje sebe i da istu personu hvali bez da ga je iko išta pitao.
I tako je lik nešto govorio da njegov tata ima mercedesa kojeg mu je dao da vozi, da je već ševio i ono što mi se urezalo u primozak – da su mu starci kupili cd-plejer.
Te davne preduniverzijadske 1986. nije bilo interneta da potražiš značenje riječi cede, a kamoli plejer, a u enciklopediji leksikografskog zavoda i na 981 nisu baš bili upoznati s napretkom moderne tehnologije.
Isto tako, nije bilo tech magova, auto bliceva,ničeg osim Vjesnika i Večernjaka koji bi stidljivo tu i tamo ubacili neku vjesticu o nečemu što bi moglo izgurat ploče i kazete.
Ali sam ipak nekako bio čuo za to čudo koje nije trebalo ni premotavat ni okretat strane a stao bi pun kufer.
I što je cijenom od jako puno maraka mojim roditeljima nastavnicima bilo udaljeno svjetlosnim godinama.
Kako sam obožavao radit svoje kompilacije na jeftinim normalkama iz japanske Tvornice Dobrih Kazeta (TDK) i uživao žicat ploče od frendova, pomisao da bi nešto moglo potisnuti, uz drkicu i knjigu moj tada omiljeni hobi – budilo je skeptika u mom malom debelom tijelu.
Danas imam mp3 plejer u kliu koji vrijedi više od klia i obožavam radit pržolicu i kompilacije, prebolio sam i kazete i ploče (iako mi fali ono rew u kojem sam bio stručnjak za pogodit sekundu najdraže solaže), i pomirio se s tim da su onakvi iritantni egoistični šupci iz čekaonice danas na vlasti.
Ali nikad neću zaboravit rečenicu kojom je završilo naše dvosatno druženje u čekaonici kod doktora u Martićevoj.
„Tata mi je dao sto maraka da si kupim cedeove koje hoću za plejer i odma sam uzeo Madonnu i Michaela Jacksona!“
Zavist, koja je do tada bila na vrlo visokom stupnju, zamijenio je smijeh punk-rok pubertetlije koji je priznavao samo Azru, Čorbu, Deep Purple, Ramonese i Sex Pistolse – koji će ti penis cede plejer kad slušaš konfekciju, upali si radio, seljačino...
Znam da će se naći uvrijeđenih, ali moram.
Dakle Michael Jackson je bio glazbeno-plesna legenda.
Čak sam i munvok probo uvježbat u osnovnoj, al sam odusto kad sam srušio mamu spladnjem štrudle od trešanja. Ono, pojelo se kasnije, stara oprostila, ono, u rikverc gledat...
Dobro, probo sam i brejkat na malom maturalcu, al tu sam i stao.
Ali Michael...
Čovjek je bio genije.
U onom što je prezentirao kad je radio.
Privatno je bio... Kako sad to reć da se fanovi ne uvrijede...
S tri godine ga je tata silom uvalio da pjeva s braćom, stega, šamari, dril, pišanje krvi, nema čokolade dok ne naučiš napamet i slično.
Upropastio mu djetinjstvo ambicioznim planovima i natjerao da živi glazbu, ali i preskoči pubertet, frendove, cure....
Nešto ko tata Ivaniševića s tenisom ili Gips s Janicom...
Ali ovi su još živi jer su znali stat.
Michael je bio vjerojatno najnesretniji čovjek na svijetu jer se oko njega zavrtila tolika lova da naprosto nije smio stat jer su od njegovog lika i djela živjele još stotine krvopija, menadžera, niškorisne birokracije koja je prepoznala zlatnu koku.
Bio je crnac koji je radio da bi se podvrgavao operacijama izbjeljivanja.
Bio je dijete kojem nisu dozvoljavali da se igra s drugom djecom jer je bio trideset godina fizički stariji od njih.
Bio je čudak i nesretnik, ali je stvorio jedan od najboljih albuma u povijesti, zaradio je milijarde, dobio mrvice, sve su pozobali sitni i podli ljudi kakav je njegov tata.
Operacije izbjeljivanja kože, operacije micanja crnačkog nosa, lijekovi, droge, čuda...
Mašinerija koja živi od njegovog talenta stotine ljudi koji gutaju njegovu krvavo zarađenu lovu i tjeraju na još i još.
I išlo je sve dok mu nisu počeli otpadati operirani dijelovi tijela po stejđu, dok nije poludio od paparaca i skoro hitio s balkona dijete koje je njegovo koliko i moje, dok nije skroz poludio i dok ga nisu ubili.
Pa je sad mrtav i beo.
Barem ruke i lice.
Jadan čovjek.
Možda je i bolje da je u vječnim lovištima i da bar tamo nađe mir i svira i pjeva i čaga za svoju dušu.
Rest in piece Michael.
Zloćko u meni kaže – rest in pieces – jer toliku su histeriju napravili od tebe i toliko žele zaraditi na tvojoj smrti da će stvarno i počet prodavat njegove dijelove.
S te strane, možda je i bolje da se čovjek otišo odmorit i ostavio krvopije da se koprcaju na suhom.
Iako se takvi uvijek snađu - Michaela više nema, na njegovoj se smrti odmah krenulo zarađivat, za mjesec dana će mediji nać novu žrtvu.
Probo sam napravit počasni munvok i srušio printer.
Život ide dalje...
Post je objavljen 29.06.2009. u 08:34 sati.