Pregled posta

Život bez love

Dok siromasi smišljaju načine kako doći do više novca (ili do novca općenito), oni koji ga imaju previše, u svojoj dokonosti i komociji nemaju pametnijeg posla, pa dolaze do zaključka da im je bez love bolje. Tu je teoriju još prije trinaest godina u praksu pretvorila njemačka psihoterapeutkinja Heidemarie Schwermer, koja je odlučila napraviti jednogodišnji pokus života bez novca, a taj joj se pokus očigledno toliko svidio da je potrajao preko desetljeća i još uvijek traje.

To je otprilike išlo ovako: dobrostojeća gospođa Schwermer, odlično plaćena vlasnica privatne prakse, luksuzne nekretnine i prepunog ormara skupe odjeće odjednom je shvatila da je stvari koje posjeduje, kao i sama ideja novca, jednostavno opterećuju te ih se odlučila riješiti i probati godinu dana živjeti sasvim bez novca. Praksu, kuću i ostalu imovinu navodno je razdijelila (blago njezinim nasljednicima ), raskinula je sve police osiguranja i, da ne duljim, krenula u svijet s pinklecom na ramenu, puna vjere u svijet koji će joj omogućiti život bez imovine.

Njezina je ideja (bila) da joj za preživljavanje nije potreban novac, već mijenjanje usluge za uslugu. Prostor za život riješila je tako da se malo gdje zadržava dulje od tjedan dana, a u svoje kuće i stanove primaju je uglavnom prijatelji, prijatelji prijatelja i prijatelji prijateljevih prijatelja (tijekom godina krug se sve više širio) koji odlaze na putovanja i potrebna im je osoba koja će im pripaziti kuću, zalijevati cvijeće i hraniti kućne ljubimce, a ona zauzvrat dobiva krov nad glavom, slobodu da jede hranu iz smočnice ili hladnjaka svojih domaćina, koristi njihov internet i gleda njihovu telku. Zimske je čizme dobila kao naknadu za sat psihoterapije, naočale joj je dala vlasnica neke optičarske radnje kojoj je tri tjedna hranila mačku, a s mobitelom joj je, kako sama kaže, "netko uskočio". Iako kritizira društvo u kojemu živi, gospođa ga očigledno i poštuje, pa se u javnom prijevozu ne šverca, nego, kad poželi vožnju autobusom ili podzemnom željeznicom, od svojih prijatelja posudi tjedni ili mjesečni pokaz. Čak i kad ne nudi ništa zauzvrat, navodno je prijatelji pozivaju da provede tjedan-dva kod njih, a ona im, kako bi im se odužila, "pruža duhovno obogaćivanje, podučavajući ih o alternativnim načinima življenja".

Ah.

Gospođa je svoju ideju razvila i dalje te osnovala takozvano "prstenje razmjene" koje se u međuvremenu proširilo Njemačkom, a koje pokreće već spomenuta ideja zamjene usluge za uslugu. U početku je to trebao biti način beskućnicima da pomažu jedan drugome, no u lanac su se vrlo brzo ubacili nezaposleni, umirovljenici i ostali ljudi s niskim prihodima. Tako su, recimo, mijenjali nekoliko sati čuvanja djece za svježe ispečene kolače, promjenu ulja u autu za novu frizuru i, zapravo, u tu jednadžbu možete staviti koje vam god usluge padnu na pamet. Sustav je u međuvremenu postao toliko elaboriran da je dovoljno dati svoju uslugu bilo kome unutar vašeg prstena, za što vam se dodjeljuju bodovi, a vi od neke sasvim desete osobe koja je dio istog prstena imate pravo tražiti uslugu u protuvrijednosti bodova koje posjedujete.

S jedne strane to je svakako hvalevrijedna ideja, jer omogućava ljudima koji nemaju novca da uz pomoć svog rada dođu do usluge koja bi im vjerojatno bila nedostupna kad bi je morali platiti.

Međutim, kako bodovati usluge? Koja koliko vrijedi? Recimo, sustav bodovanja kojeg sam pročitala u nekom njezinom intervjuu nimalo mi se ne sviđa. Ona, primjerice, predlaže da nekoliko skuhanih toplih obroka bude jednakovrijedno provjeri ispravnosti automobilskog motora. Khm?! Bez čega se može, bez hrane ili bez auta? I zašto obično ispada da je tipičan ženski rad manje vrijedan od tipičnog muškog?

Iako mi je ideja u svojoj biti simpatična na isti način na koji su mi simpatični srednjoškolci kad zabriju na Hessea , moram reći da priča ima više rupa od švicarskog sira: gospođa, naime, uopće nema nikakvo objašnjenje kako bi izgledao svijet koji bi bio posve bez novca. Ona, naime, i te kako treba novac, ali tuđi. Tu je i cijeli problem njezine teorije, tu je točka u kojoj se sustav urušava: da nema ljudi koji rade, dobivaju plaću i žive urednim građanskim životima - onima od kojeg ona bježi i kojeg toliko strastveno kritizira - gospođa ne bi imala doći u čiju kuću te udobno i toplo preživljavati zimske mjesece. Da nema onih koji su - ruku na srce - spremni dati milostinju, gospođi nitko ne bi "uletio" s mobitelom niti bi joj netko za jedan jedini sat psihoterapije kupio čizme - kao prvo, svima je jasno da jedan sat terapije nikome ništa ne znači, a kao drugo, iskreno me zanima je li si gospođa za taj sat izabrala neke jeftine sintetičke čizme iz Deichmanna ili je pak kupila fine, skupe, kožne u Salamanderu. Život u tuđoj kući također je poklon, odnosno milostinja, a ne protuusluga - naime, lokalni će vam studenti tjedan-dva zalijevati cvijeće i hraniti ribice za sitnu lovu i neće im padati na pamet da troše vaše komunalije, jedu vašu hranu ili vam rade račun za internet. A što se tiče života u mome stanu i "duhovnog prosvjetljenja" koje se zauzvrat nudi, da vam budem iskrena, ni najmanje mi se ne sviđa ideja da netko spremno koristi stvari za koje smo se mužić i ja propisno naradili, a da nam istovremeno pili o tome da smo robovi potrošačkog društva, zarobljenici kapitalizma i ostale blablabla floskule. Ok, možda bih je i pustila da živi kod mene, ali neka zauzvrat šuti.

Heidemarie Schwermer je u međuvremenu od sebe napravila javnu ličnost, kultnu figuru njemačkog medijskog i društvenog života: objavila je nekoliko knjiga, sudjeluje u televizijskim emisijama, gostuje po školama i drži predavanja gdje god je netko želi slušati, a ima i svoju web stranicu. Neobično mnogo eksponiranja za osobu njezinih uvjerenja, nije li?

Dodatna zanimljivost jest da su novinari uspjeli iskopati i još jednu zgodnu informaciju: gospođa je u mirovini (koja, s obzirom na njezino bivše zanimanje i prihode, sigurno nije mala) i uredno je, svakog mjeseca, dobiva na račun. Ona je pak, suočena s tom informacijom, nespretno rekla da većinu tog novca dijeli drugima, a da za sebe ostavlja tek dio, jer ipak ima nekih troškova koje je potrebno platiti.

Mobitel i internet za život bez novca, pretpostavljam.

I tak. Iako je i više nego očigledno da se gospođa malo zaigrala, mediji je prilično puše, kao i dobar dio publike. Ja se pak ne bih začudila kad bi njezina iduća knjiga bila naslovljena "Kako sam bez problema uspjela napraviti budalu od svekolike javnosti".

Post je objavljen 28.06.2009. u 22:32 sati.