Zašto je toliko teško napisati nešto bez sve one suvišne teatralnosti???
Mogla bih sad postaviti kulise. Uvjeriti (Vas, sebe) da upravo sad posljednja suza anđela klizi niz prozorsko staklo (blješti na svjetlu mutnog dana, sjaji i polako se gasi u magli mog pogleda), dok se u meni rađa sasvim nov (još nedoživljen!!!) osjećaj beskraja (duše???)...
Pričati prekrasne priče pune ljubavi i bola i svjetla i tame i obmanuti (Vas, sebe) da se sad događa nešto sasvim posebno (jedinstveno, neopisivo???). Predobro znam sve te igre riječima, predugo postavljam te neobične klopke u kojima nas (Prijatelji dragi) uvlačim u svijet koji ne postoji. Barem ne više.
Odmjeravam svako slovo. Brojim tišine između riječi. Još poneko zrnce tajanstvenosti i...
Da. To je to.
A opet...
Zatvaram oči. Osjećam plitke tipke tipkovnice pod jagodicama. Zaostalu bol u donjem lijevom kutnjaku od posjeta zubaru. Tapkanje malih crnih šapica po tepihu.
Ovdje vrijeme stoji, barem me to uvjerava sat na zidu (pokazuje 6 sati i trideset i nešto minuta već danima, tjednima, mjesecima možda???).
Skripta otvorena na algebri matrica (definicije uokvirene plavom kemijskom, sasvim bezvoljno i pomalo neuredno).
Male, crne šapice stisnule su se do mojih hladnih ruku, umorne od trčkaranja.
Bakino lice, izbrazdano godinama... Uzdiše. Zbog izgubljenog Nekad ili teškog Sad???
I Anđelovo... Neobrijano, pomalo odsutno. (Ponovo se igra s onim nestašnim pramenom kose na zatiljku.)
Sad... Upravo sad se odvija Život. Mirno prolazi dok ja, eto...
Ostavljam sliku sad već minulog vremena. (Kome??? Čemu??? Zašto??? Znam, obećala sam da neću. )
Želim živjeti Sad.
Ne snove.
Ne obmane, koliko god lijepo zvučale.
Sad.
Bez kulisa, bez priče, bez...
Smijem se. Znam da je beznadna ova moja mala igra.
Sve ovo mi zvuči i previše poznato.
Post je objavljen 28.06.2009. u 14:47 sati.