Zašto je u hrvatskoj poslije 2. svjetskog rata vladao optimizam, a nakon Domovinskog rata pesimizam.
Možete ovo protumačiti kako vam drago, ali podastrite protuargumente. U četvrtak, 25. lipnja, na Dan državnosti Republike Hrvatske tema jutarnje emisije „Znanje i spoznaja“ Ante Bekića bavila se upravo tim pitanjem kao doprinos Danu državnosti. Taj dan kada je naša Republika postala punoljetna svi smo trebali biti razdragani, lepršavi, sretni i puni optimizma. Naša stvarnost govori potpuno suprotno.
Mada nismo u krizi, već u poticaju na bolja rješenja, kako bi rekao Vladimir Gruden, profesor na Medicinskom fakultetu, doktor medicinske psihologije, ljudi su deprimiriani, autistični, bezvoljni. U "badu" su.
Jučer je na radiju, Hrvatskom radiju, rečeno da 80 posto umirovljenika prima mirovinu manju od 2.000 kuna. To je oko 800 tisuća ljudi koji su na rubu egzistencije, ili možda umiru. Kako preživljavaju? Snalaze se. Prevrćući kontejnere, ili možda prose, kradu, što li. A kakvu tek poruku šalju svojim unucima. Beznađe totalno. Može li društvo koje ima 800 tisuća takvih umirovljenika, isto toliko malodobne djece, dva milijuna radnika koji imaju plaću od 2 do tri tisuće kuna uz radno vrijeme od deset sati dnevno i 200 tisuća nezaposlenih radno sposobnih, biti sretno.
Može li društvo kojemu u Saboru sjede narodni zastupnici koji bez razmišljanja donose potpuno nakaradne zakone kao što su: zakoni o 0,00 promila alkohola u krvi vozača, o nepušenju u ugostiteljskim prostorima, o neradnoj nedjelji za odabrane profesije, paljenje srednjih autosvjetala u zimskom periodu, ali ne i u ljetnom, o lovstvu s ograđenim lovištima, ... U isto vrijeme Vlada daje poticaj za uzgoj vinograda i duhana, želi živjeti od turizma, a govoriti kako sada imamo Hrvatsku po kojoj se slobodno možemo šetati gdje god došli.
Zakon o zabrani rada nedjeljom odnosi se samo na rad trgovina!? Zašto samo trgovina. Zbog čega se ne zabrani rad nedjeljom za sve ljude i profesije. Pa i za lopove. Ako se lopov drzne pa opljačka nekog tajkuna, kladionicu, banku ili poštu nedjeljom, treba ga kazniti rigorozno po posebnom zakonu. Običnim danom neka pljačka, pa od nečega mora živjeti.
No, strašan je taj cinizam Vlade, Crkve i sindikata koji se bore da ljudi ne rade nedjeljom, jer da im se ne omogućuje boravak s obitelji, odlazak u crkvu, davanja lemozine za svećeničke limuzine, te da ih poslodavac nedjeljom ionako ne plaća! Dvije i kusur godna smo se borili da donesemo glupi zakon na prijedlog HDZ-a, a nismo u stanju provoditi postojeći zakon da se svaka nedjelja ima platiti po većoj satnici od redovne. Da se prisili poslodavca da to plaća dvostruko, svak bi rado to odradio i zaradio, a poslodavac bi izračunao da li mu se to isplati. Ako tu ne bi imao računice, nedjeljom i praznikom ne bi radio. I to je to. Ako inspektori neradnu nedjelju moraju kontrolirati, oni moraju raditi upravo nedjeljom. Da li su posebno plaćeni? A jednostavnije bi bilo jednom mjesečno prekontrolirati „šihtaricu“ i utvrditi da li je radniku plaćena ta nedjelja. Ako nije, kazniti poslodavca tako da više ne pomišlja na lopovluk. I mirna Bosna.
U prošlom, mračnom sistemu, sve je bilo svjetlije. Današnji nekompetentni vlastodršci tumače da se moramo privikavati na novi način življenja. Da treba misliti o sebi, a ne o društvu!? Što to znači; bogatiti se na tuđi račun, stvarati podjelu na bogate i siromašne, zanemariti sustav vrijednosti, vjerovati u Boga i moliti ga da nam omogući veći kapital od susjeda? Izglasali smo društveni sustav koji je gori od prošloga. Izborili smo državu koja je gora od prošle. A krv smo za nju prolili.
Ljudska sreća raste proporcionalno s povjerenjem u čovjeka, a obrnuto proporcionalno sa stvaranjem kapitala. Ako u trgovinama raznih Keruma, Konzuma, Lidla, Billa, radnici na stojećki zarade 2.500 kuna mjesečno za deset sati dnevnog rada, a njihovi poslodavci zarade po svakomu barem još dvaput toliko, onda nije teško poslodavcu glumiti dobročinitelja i dati godišnje neku donaciju u „humanitarne“ svrhe. Stotinama oduzima, a jednom dade, ali samo djelić. I tko tu može biti sretan?
Sretan mogu biti ja koji sam odgojen u skromnosti, ne siromaštvu, ostao sam takav i sada, nadam se zauvijek, ali ću zauvijek ostati tužan što smo se iz onoga socijalnog društva izrodili u kapitalističko i to ono najniže vrste, koje je odbačeno i od Boga i od naroda. „Kapitalizam treba zbaciti“, rekao je nadaleko poznati humanist pokojni Ivan Supek, a „treba nagraditi radnika koji je stvorio i najmanju vrijednost, a ne parazita bankara i trgovca“ dodao bi živući Miroslav Radman.
Odatle zrači sreća.
Post je objavljen 28.06.2009. u 07:00 sati.