Marketing
Upisujem korisnicko ime i lozinku, prisjecajuci se sa smjeskom na sto me te dvije rijeci podsjecaju i sto predstavljaju. Vrate me u ono stanje uma, stavove i razmisljanje koje sam imala prije gotovo pune tri godine, kad sam otvarala ovaj blog.
Mnogo se toga promijenilo...a razlog zasto sam odjednom dobila zelju napisati nesto ovdje je to sto se jako cesto zadubim u svoju introspektivu, istrazujem, analiziram, zakljucujem...i u principu sam sretna. I istovremeno me uzasava to sto sam se na neki nacin 'navikla' na svoju debljinu. Naviknuti se je malo prejaka rijec, jer nikad se necu prihvatiti ovakva, ali kad razmisljam o sebi i tome koliko me moje salo odreduje kao osobu, cesto volim misliti o sebi kao o onoj debeloj sretnoj osobi kojoj to bas 'stoji'...ne znam kako to opisati, sram me govoriti da mi debljina stoji i slicne stvari, ali shvacam da me to ne ubija u pojam kao prije.
Nekad me odraz u ogledalu i ona drhtava mekoca pod prstima svuda po tijelu tjerala na zivcane slomove, dane nejedenja i polujedenja, epizode nezaustavljivog zderanja i beskrajno ponavljanje tog ciklusa...sada, gledam svoje debelo lice, debele ruke, debela bedra, debeli trbuh i sve ostalo i...ne znam. Prije me tjeralo ogorcenje i sram, a sad kao da su ti osjecaji priguseni, ali ne u smislu da sam otupila. Nisam ni odustala, i dalje mi je u mislima konstantno planiranje obroka, stalne opaske i upozorenja kako ne smijem to pojesti, ali proslo je dosta vremena otkad sam se osjecala apsolutno odvratno i kad sam radije htjela da me nema nego da sam ovakva. I kilaza mi stagnira. Ne micem se sa 56 kila. To je ustvari grozno, ali...kao da zaboravim tu cinjenicu 4 sekunde nakon sto je se prisjetim.
I dalje sanjam mrsavo tijelo, samouvjerenost i postovanje prema samoj sebi...ali strah me da ce to sve ostati samo zelje i snovi. Zbunjena sam.
Post je objavljen 27.06.2009. u 14:59 sati.