Odavno svoju rodbinu
posjecujem jedino u snu.
Tad su mi svi jednako zivi
i mrtvi,jednako lijepi
i udaljeni za onoliko
dokle dopire kucanje
uzbudjena srca.
Nista vise medju nama
nije uzmuceno tajnama,
niti je zauvijek jasno.
Kuce roditeljske sire se
u palace,ili ih u daleka
brda uznose krilati jeleni.
U nase ih sne,nerazrusene
i nesagorene,donose osmijesi
djevojcica cije su usne
nadojene divljim tresnjama
Svaki je dan praznik
pa se i vatre zapovjednice
marljivo rasporedjuju
po cetinarskim brdima
U zraku i vodi cutim
kolebljive stope rodbine
i rodjacke sve dublje tragove.
Svakog se jutra njihov dah
u grudicama ljubicasta praha
nakuplja po posteljini.
Brac,juli 2008.
Post je objavljen 27.06.2009. u 00:02 sati.