Marketing
Dođe mi… da iskočim iz kože, poznato, zar ne
itekako. I koliko sam se samo puta našla u toj situaciji? Kad ti se „tlak podigne na 200, kad ti para ide na uši, kad ti prijeti eksplozija“? Moja je mama poslije tatine smrti često znala rabiti termin: „Uhvatila me huja pa te zovem!“ Huja, iskakanje iz kože, eksplozija… velike riječi, a zapravo znače samo to da se ne znam nositi sa situacijom. Nekada, da, nekada, nekada PRIJE CRTE, to su s današnje vage prioriteta bile sitnice i hajmo reći, gluposti. Neispunjenje naših nada, ili samo svakodnevnog zadatka već je vodilo k tome. Poslije, POSLIJE TEBE sve ima drugačiju dimenziju pa i taj pojam. Uglavnom i jezgrovito, previše se toga skupilo pod kožu, a duh je krhak. Teško za izdržati i normalnijem, a kamo li takvima kao što sam postala.
Vrijeme ide, tri godine su za par dana, a ništa, apsolutno ništa promijenilo se nije. Što bi se i moglo? Što bi se i trebalo? Dan na dan, kamen na kamen, korak po korak…istome. I to me grize. Skupila sam mržnje, skupila sam bijesa, skupila sam jada, skupila sam nenadanja, skupila sam sveg tereta, a ne znam gdje je mjesto istovara. Vrtim se tražeći ga, vrtim se tražeći … smisao. Pa posegnula i opet za knjigom. Pa me dopala ruke stvarno dobra knjiga Terryja Eagletona „Smisao života“. Tanka knjižica, ali k vragu, bit se uvijek svodi na tanko. Jezgrovito. Lupilo me posred bijesa i mržnje, posred jada. Pa se načitala misli A. Schopenhauera, Nietzschea sve do „ludog“ (vrckastog?) Freuda i do kritike djela Becketta, Joycea, Sartrea. Jel' otjeralo bijes, jel' satjeralo u kut mržnju, jel' pojasnilo Godotovsko (ili godotovsko?) očekivanje pravde? Časti mi, je, donekle. Smisao, smisao, smisao…onaj prije i onaj poslije? Između „Hrabrih duša“ prije godinu dana koje su mi ulile u mozak nadu i „Smisla života“ gdje sve dolazi na svoje mjesto, jer nema dirigiranog, određenog, božjeg smisla. Sve jest u meni, neka bude i omeđeno općim, ali ja sam ta koja određuje smisao „Zašto“. I zašto je iznjedrilo zato. Moje. Nitko te nije uzeo meni, nitko me nije učinio nesretnom, nitko mi nije „odbrojao dane“, ništa nije bilo određeno jer nema „zašto“ jer nema ni „zato“. Razlika od životinja (na ovom stupnju razumijevanja istih) jest samo u saznanju našeg trajanja. Pa nas muči taj pojam. Pa tražimo bit.
Una, Una, Una…… ime tvoje već je sveto, Una, Una…. o tome nismo nikada pričale. O bitku, o smislu. Živjela sam bez saznanja i bez potrebe o saznanju, lelujajući od tvoje škole (fakulteta) do prljavog posuđa. E, ali nisam znala, vjernicima usprkos, da je Stvoritelj imao taj dan kad je stvarao svijet odnosno svoju kreaciju (zar smo haljina samo?) loš dan. Ili izvrnut smisao za humor ako nas je stvorio na svoju radost. Baš!
Iskačem, definitivno.
Post je objavljen 26.06.2009. u 23:39 sati.