Njih dvoje su kolege. Nikada nisu prešli barijeru između dvije šalice ohlađene kave i pogleda radoznalaca u bolničkoj kantini.
Zbog toga sam joj (priznajem, zločesta sam) i dala ime - Platončica. Kao Zvončica. Nja – nja! Infantilna. Mila. Ah, tako slatka i čedna.
-Jaka! – rekao bi on, ispod žita mi uvaljujući kako je, eto, jak bio i on. Odolio!
- Podmukla i glupa – poklopila bih ga ja.
Kako god, ipak jadno i neiskreno s moje strane! Jer, sve sam mislila, ali ne i da je glupa. Bila je pametnija od mene. Kad bolje razmislim, i takva ga je, nerealizirana, imala puno više nego što sam do njega ikada uspjela doći ja.
Osobito sam je mrzila onaj dan kad mu je donijela buket bijelih ruža. Za ured, navodno.
Čuj, muškarcu donijela cvijeće?! Ha?! Što nije "okitila" svoj ured? Ili se uvukla šefici? Odvukla rožice na drugi kraj hodnika; u čekaonicu - pacijentima? Što dalje…
Priznajem, grozne su mi se stvari motale po glavi.
Poželjela sam da istog trena udare paklene vrućine, da zlokobno ztreperi zrak nad zemaljskom korom i sunce zaboravi kako ova ima dvije pole.
Poželjela sam da dođe do općeg kolapsa energetskog sustava grada, države, planete. Da sve klime umuknu i tako do besvijesti šute, a on da od posla, jer Jebote, svi su od toplotnog udara prošvikali!, ne stigne zamijeniti vodu. Da se cvijeće sparuši i raspe po stolu; prekrije mu papire, nalaze, recepte. Sjebe ga svojim dehidriranim laticama.
Ili, još gore! Željela sam u taj čas požderati bodljikavi grm iz njegove vaze i dok me on u šoku gleda, pljuckajući drvenasto trnje, naivno ga upitati:
- Jube, pa zar nisi rekao da mi fali C vitamina?
Potom sjesti na njegovo krilo i slatko ga pojebati.
No, nisam. Samo sam rekla kako je cvijeće lijepo, a njezina gesta divna i potom ugasila kompjutor!
A onda sam požderala sebe.
update: nevezano za gore postanu priču, moram se osvrnuti na članak koji me je rastužio. pored njega još jedan, dijelom vezan za moju struku, ali o tome ću drugom prilikom - u zasebnom postu.
Post je objavljen 26.06.2009. u 19:27 sati.