Ipak je sve počelo Ovdje.
Kad bih sada ponovno pričala sve one iste stare priče, koristila bih sasvim druge riječi. Druge boje. Maknula bih sve slutnje i čežnje, zaboravila da je ikad postojalo Ono Što Je Bilo ili da će postojati Ono Što Tek Slijedi.
Kad bih, recimo, opisivala ovu istu staru prostoriju, istu staru kuću, istu staru obitelj... Opisivala bih je u Sad i u Ovdje (barem bih nastojala), a ne kao onu istu staru zbrkanu sliku u mojoj glavi.
Kad bih ponovno opisivala sebe, ne bih se nazvala izgubljenom. Niti prokletom. Nazvala bih se, jednostavno, ljudskim bićem u nastajanju.
Kad bih ponovno opisivala Anđela... Ne... Nakon svega, ne bih imala riječi za nas. Imala bih i smiješak i suzu, i
radost i bol, ali riječi ne.
I kad bih ponovno imala priliku odigrati neke stare igre, znam... Možda bih i poželjela povući neki potez drukčije, ali... Odigrala bih sasvim isto. Možda uz malčice drukčiji pogled na sve.
Ne bih se pitala zašto. Zbilja. Obećajem.
Možda bih se slušala više.
Možda bih posvetila svoje trenutke onima koji su me trebali.
Možda više ne bih bila toliko sebična. (Obećajem.)
A ipak nekako znam... Za koji sat, dan, tjedan, ovo sad će okopniti u sjećanju...
I ponovo ću pričati priče onim istim riječima. Istim bojama.
I... Ponovo ću biti izgubljena. I sama u prepunoj prostoriji.
Bez smiješka i bez suze...
Naoružana praznim riječima.
Post je objavljen 26.06.2009. u 18:03 sati.