Sjećam se kad je onu pametnicu Murphy Brown, mlađa kolegica, koja je uskoro treba roditi, priupitala o iskustvu rađanja, i zamolila je da joj opiše kakav je to osjećaj. Dobra, stara, cinična Murphy joj odgovori:
- Hm? Kakav je osjećaj? Pa, recimo, otprilike ko da pokušavaš iz automobila izaći kroz auspuh!
Da sam ovu epizodu gledala prije vlastitog porođajnog iskustva, možda bi bila dvaput promislila prije nego što bi se u isto upustila. A ovako, imala sam priliku i osobno se uvjeriti u istinitost Murphyne tvrdnje. Žena nije ništa karikirala, ako se mene pita.
Neke žene relativno lako prođu kroz sve to, trudovi budu doduše bolni ali kratko traju, i porod uslijedi prije nego što uspiju požaliti odluku o produžavanju vrste. Moja malenkost, međutim, ne da nije ostala pošteđena najgorih porođajnih muka, nego sam jedva živu glavu izvukla, i tijekom trajanja trudova ne samo da sam požalila što se odlučih reproducirati, nego i što sam se uopće rodila ko žensko, i to ne bilo kakvo žensko,nego balkansko žensko.
Sad mi u sjećanje dolazi i jedna moja prijateljica koja se udala i prvo dijete rodila u Holandiji. Pričala mi žena kako je to tamo kod njih. Doktori te maze i paze, pa te tješe, pa kad ti dođe vrištati od bola, doktor te nježno pogladi po čelu potičući te:
- Vrištite, samo vrištite, bit će vam lakše...
Prva stvar koju sam ja uočila nakon što su me smjestili u predrađaonu splitskog rodilišta, bila je da se sve žene trude ne vrištati. Ko da su na ulasku u rodilište potpisale nekakvi zavjet o nevrištanju.
E sad, koliko je normalno da se ne vrišti kad su porođajni bolovi u pitanju, ostavljam svakome da prosudi sam.
Mi i inače živimo na prostorima nevrištanja, neplakanja, nesvega. Mislim da je sve počelo sa onim Radom Končarom, umjesto da plače i jadikuje, on se na vlastitom strijeljanju junači , razdire košulju i viče „Pucajte u prsa, kukavice!“.
Ja se u rodilištu nisam imala namjeru junačit, nego odvrištat pošteno i temeljito svaki božji trud, ali sam se predomislila, i nisam ni glasa pustila. Ni-ti-gla-sa. A zašto? Iz čistog dišpeta. Što bi Rade rekao, milost ne tražim, niti bih vam je dala!
Tako sam, ne svojom krivnjom, ušla u anale splitskog rodilišta kao izuzetno hrabra i nevrišteća rodilja.
Na dišpet me potakla nevjerojatna bešćutnost medicinskih sestara i njihov, blago rečeno, osebujan način komunikacije sa ženama u najvećim fizičkim patnjama. Pri tom su , primjetih, neke fraze bile omiljene i ponavljale su ih svakoj novoj mučenici, tonom kojeg se ne bi posramio ni neki Hitlerov šef konc logora. Navodim samo neke od meni nezaboravnih:
„Šta se dereš koju gospu?? Dok si se jebavala nisi vrištala, ha???“
(Znam, zvuči grozno, ali ja BILA tamo, ja ČULA)
Šokirala sam se čuvši ovo, i zamalo sam toj čudovišnoj medicinskoj sestri (moje poštovanje i isprika časnim iznimkama), za vrat skočila, ali nisam mogla jer sam bila spojena nekim žicama za neke aparate. Osim što je vrijeđala, još je bila i neinformirana, jer, kol'ko ja znam, neke žene vrište i kad se..jel'te.
Pa još: „A šta je, šta se kriviš, oli misliš da si prva šta rađa, a? Aj umukni, kravo.“
Više od samog sadržaja, vrijeđao je ton u njihovim glasovima. Nešto tako cinično, posprdno i vrijeđajuće nisam nikada do tada u svom životu čula. A ono što me najviše od svega pogađalo, bila je činjenica da su takve riječi izgovarale žene, koje su i same prošle porod, koje su, mislila sam, trebale valjda baš zbog toga biti senzibilnije na patnje drugih žena, kao, mi smo jedno veliko sestrinstvo, ženska solidarnost, ovo ono....
Ma jok. Dapače, vrlo brzo nakon ulaska u rodilište, svaka žena bi se počela sramiti što je uopće trudna, i što je do tog stanja došla metodom koja je u toj bolnici očito bila predmet ismijavanja, naime, vođenjem ljubavi sa vlastitim joj bračnim partnerom.
Obraćale su nam se kao da smo prostitutke koje zbog svog nemoralnog načina života ne zaslužuju niti postati majke, niti biti tretirane kao ljudska bića u trenucima neosporive fizičke patnje.
Zbog svega navedenog, ja sam, usprkos kompliciranom tijeku porođaja koji je umalo kobno završio i po mene i po dijete, stisla zube i nisam im dala ni gušta, ni povoda da me vrijeđaju i ponižavaju. Prošlo je 16g od tada, od tog mog prvog i jedinog porođajnog iskustva, ali ja sam se tada bila zaklela na dvije stvari: prvo, da više nikada, barem ne dobrovoljno, neću nogom stupiti na taj odjel, a drugo, da ću kad tad opisati i napisati sve što sam tamo doživjela.
Ok, ja sam i inače poprilično osjetljiv stvor, i u principu imam jako nizak prag boli (fizičke i duhovne), ali ne treba čovjek biti bolesno osjetljiv da bi ga ovakve situacije ponizile i traumatizirale.
Ono što mi je zanimljivo je to da većina žena priča kako su tijekom bolnih trudova zamrzile muški rod. Jer kao, da nije muškarca, one ne bi doživjele tu patnju rađanja.
Za razliku od njih, ja sam u rodilištu „zamrzila“ žene. Čemu mrziti muški rod? Pa, sasvim je prirodno da ti muškarac napravi dijete, zar ne? I sasvim je prirodno proći porođajne patnje i bol. Ali ono što nije prirodno, to je da te druga neka žena zbog te činjenice ismijava i ponižava. I to baš ona žena koja bi, barem po profesionalnom pozivu, trebala biti ta koja će ti olakšati.
Da se razumijemo, ja tamo nisam očekivala nikakav specijalni tretman, samo da me se tretira kao ljudsko biće, i da me se ne vrijeđa i ne ponižava. No, s obzirom na kakvim prostorima živimo, valjda je takvo očekivanje na razini očekivanja „specijalnog tretmana“.
Za kraj, iskustvo jedne moje prijateljice, koja je nosila- trojke.
Doktor koji joj je radio ultrazvuk, vidjevši da dotična nosi trojke, nije vjerovao da je zatrudnila prirodnim putem, jer si je utuvio u glavu da trojke , četvorke petorke i ostale ojke i orke mogu nastati samo umjetnim začećem, pa upita:
- Hm...Di ste vi išli na oplodnju?
- Ovaj...- ona će, s malom nelagodom u glasu – Na Marjan!
p.s. Preporuka: "Vjera i život" by Danica Cvorović
Post je objavljen 26.06.2009. u 13:03 sati.