Dok sjedim i gledam ovo tmurno nebo, mašta me vodi u prošlost. Kao što su ovi oblaci tmurni i gusti takve su i moje misli. Zašto mi život oduzima sve što volim? Zašto ne mogu biti sretna i bar malo uživati u životu? Ne znam, sve je to sudbina! Neki kažu da sami krojimo svoju sudbinu ali ja ne vjerujem u to, da je tako mogli bi izbjeći sve ružne i bolne trenutke koji nas sustignu kad to najmanje očekujemo, koji nas povrijede i ostave ožiljke na našem srcu. Ne znam koliko tih biljega mora biti ali jedno znam, moje srce više ne može izdržati ni jedan. Previše ih je! Moje srce nije od kamena ili čelika kao kod nekih ljudi. Kad smo već kod tih ljudi, da li oni znaju što je ljubav?!?.. (dio posvećen njemu) Hvala što si me naučio da su muškarci kreteni. Ti si ostavio najdublji biljeg na mom srcu i zaslužuješ posebno mjesto, vjerovala sam ti na svaku tvoju riječ, voljela sam te i zbog toga sam patila a ti ćeš poslije shvatiti što si izgubio! Uživala sam u tvom društvu nestrpljivo išekivajući svaki naš ponovni susret.. do jednog dana. Srušio si sve kao kulu od karata, govorio si mi da misliš ozbiljno, da me „voliš“ ali sve su to bile glupe laži! Htio si samo jedno a kasno si shvatio da od mene to nećeš dobiti. Nisi ozbiljno shvatio moje riječi: volim te budalo mala al nije mi žao što ti nisam dala! Ali to je sada prošlost... zaboravit ću to, preboljet ću te... na greškama se uči.
Ponekad mi se čini da je ljubav samo iluzija, pusta sjenka mojih maštanja ali tad pogledam ovaj svijet oko sebe i shvatim da to nije tako. Ja želim da ljubav postoji jer ona daje snagu i hrabrost za životnu borbu... samo što je prava ljubav rijetka...
Kad realno pogledam ne bih te smjela napadati zbog tvojih postupaka, ja sam isto činila mnoge pogreške koje su zapečatile moju sudbinu...
Takvi ljudi kao što si ti su me učinili hladnom... obilježili ste me za cijeli život... hvala vam na tome ... jer ako već ne mogu postati netko i nešto pokazujući svoje osjećaje, bit ću bezosjećajna te ću tako nešto postići. Neki osjećaji koje skrivaš u sebi te ponekad ojačaju. Ali tu je moja prijateljica Tama koja me nikada ne napušta, koja skriva moje suze kad više ne mogu izdržati. Ljudi su zli, ne paze da li će nekoga povrijediti, nije im do toga stalo. Eh ako su takvi ljudi „cool“ postat ću i ja takva. Nije me više briga tko što govori i hoću li ja koga povrijediti svojim riječima.
Ne mogu više držati sve u sebi. Izjeda me, proždire me iznutra! Svakog trenutka se bojim hoće li me još netko povrijediti, čekam, ali do kada!
Od kada sam se morala oprostiti od tebe, nisam više cijenila prijatelje. Nisam vjerovala u povjerenje i to me uništilo. Nekada su mi prijatelji bili sve, voljela sam ih više od svega ali to je nestalo, rasplinulo se u sekundi... Zašto....ne znam...nikad neću saznati....
Od sada sam sama. To me jedino tješi i jedino tada mogu biti ono što jesam... u tami i samoći mi nitko ne može nauditi...
Post je objavljen 25.06.2009. u 17:44 sati.