eksponencijalni rast pretpostavlja se kao normalno, trajno stanje. Dakle da će se svake godine trošiti ne samo više energije nego prethodne, nego će i porast svake godine biti veći nego prethodne (jer se isti postotak primjenjuje na uvećanu osnovicu). Pretpostavlja se recimo da ako netko ima auto i prošle je godine njime prešao 10.000 kilometara, on će težiti ove godine preći recimo 11.000, pa iduće godine 12.100 itd.. Tročlana porodica koja danas ima jedan auto težit će za par godina imati dva, pa onda tri... pa onda deset.
Kumulativan učinak će prije ili poslije izazvati urušavanje sustava; to danas objašnjavaju djeci u osnovnoj školi, ali to ne znaju političari, a ni mnogi akademici. Naprosto ne možete stalno rasti, jer dolazite do ovih ili onih fizičkih granica.
Nemoguće je budući razvoj planirati polazeći od toga da je rast osnovno stanje, pa onda predviđati neke mjere da se zbog očitih ograničenja rast potrošnje nešto uspori, kao što to čini "Bijela knjiga". Neminovni slom tako se može samo odgoditi za nekoliko godina. Realno, rast može imati oblik S-krivulje: rast se usporava i zaustavlja. Suvisli su pristupi u strateškom planiranju: krenuti od onog nivoa potrošnje energije (i drugih resursa) koji možemo prihvatiti kao održiv, pa se onda tome prilagođavati i tražiti putove optimiranja gospodarske strukture i ljudskog blagostanja; ili pak poći od održivih ljudskih potreba, pa onda gledati puteve da se te potrebe zadovolje.
Ali to nas, avaj, vodi u "filozofske" diskusije o tome što je održivo i o tome što su ljudske potrebe, a to "mudrovanje" jednako mrze stručnjaci, političari i biznismeni; pa onda primijete batinu krize tek kad ih ona tresne po glavi.