u središtu je priče Sumira, mlada neformalna djevojka koja napušta fakultet i svoje roditelje jer pošto poto želi postati književnica. u nju je tajno zaljubljen naš pripovjedač, ozbiljni i prilično konvencionalni učitelj koji svoju ljubav krije od Sumire a potrebe upražnjava s mamama svojih malih učenika. u ljubavni trokut, koji se nikada nije zatvorio, ulazi Miu, ozbiljna poslovna žena, u koju se Sumira snažno zaljubljuje i za koju počinje raditi, a koja ima jednu svoju veliku tajnu.
zaplet nastaje kada Miu i Sumira odlaze na odmor u Grčku i kada Sumire nestane.......
zanimljiva priča, napeta, odlično napisana, dva intrigantna ženska lika, sve 5.
no, kao što naslov knjige najavljuje temu, a to su veze koje se pojavljuju, traju i nestaju u vremenu
(namjerna zamjena dimenzija), tako bi ja u istom stilu rekao da smo se ova knjiga i ja samo dodirnuli. na plaži.
uživao sam u čitanju, jer on tako lako i podatno piše, ali se nisam uspio spojiti ni sa pričom ni sa likovima i likicama.
ah, “južno od granice...”......
citati:
Sumire o sebi:
“Ali zato znam zbilja brzo naslijepo pisati na stroju. Nisam sportski tip, ali osim što sam imala mums, nisam ni jedan dan u životu bila bolesna. Uvijek sam točna, nikada ne kasnim na dogovor. Mogu jesti takoreći sve. Nikada ne gledam televiziju. I osim što se tu i tamo glupo pravim važna, nikada se ne izmotavam i ne izvlačim. Otprilike jednom mjesečno ukoče mi se leđa pa ne mogu spavati, ali inače spavam kao klada. Menstruacije su mi kratke. Nemam ni jedan pokvareni zub. I sasvim pristojno govorim španjolski.”
Mia:
“Lijepa kakvu sam je pamtio, profinjena na neki nesvakidašnji i čudesan način. Njezina fantastična sijeda kosa držala je ostale na udaljenosti punoj poštovanja i odisala je nečim odlučnim, gotovo mitskim.”
karakterističan opis pejsaža:
"Pijuckao sam limunadu koju sam kupio u brodskom dućanu i zurio u duboko more i sićušne otoke koji su promicali. Mnogi od njih nisu ni bili otoci, nego hridi u moru, gole i puste. Bijeli su galebovi počivali na vrhovima hridi i pogledom tražili ribu u moru. Ptice nisu obraćala pozornost na naš brod. U podnožju stijenja lomili su se valovi, tvoreći zasljepljujuće bijeli rub pjene. Povremeno sam zapažao pokoji naseljeni otok. Obrastalo ga je drveće otporna izgleda, a po padinama su se rasule bijele kuće. U lučici su poskakivale barke vedrih boja, a visoki su im jarboli opisivali lukove dok su se ljuljali na valovima.”
i jedna iskrica koju sam ipak ponio sa sobom nakon odlaska s plaže:
“Miu je nalikovala praznoj sobi iz koje su svi izašli. Nešto nevjerojatno važno – isto ono što je pomelo Sumire poput orkana, što mi je steglo srce dok sam stajao na palubi trajekta – nestalo je iz Miu zauvijek. I iza nije ostavilo život, nego odsutnost života. Ne toplinu nečega živog nego tišinu uspomene.“
Post je objavljen 24.06.2009. u 12:37 sati.