„Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima“ zlatno je pravilo u kome Isus sažimlje zapovijedi koje nam je ostavio. Ovo je poziv da Njegove zapovijedi oživotvorimo u zajednici suživota s braćom i sestrama koji nas okružuju, koje susrećemo i s kojima živimo.
Često, ovo zlatno pravilo, kako nam ga u današnjem čitanju donosi evanđelist Matej u našoj svakodnevnici možemo čuti u jednoj negativnoj formulaciji koja glasi: Sve ono što ne želite da drugi vama čine, ne činite ni vi njima. Međutim, to nije dovoljno. Nije dovoljno samo izbjegavati činiti ono što ne želimo ni sami doživjeti. U krajnjem slučaju, iako je i to dobro, ipak se od nas traži puno više. Isusov poziv nije poziv na pasivnost nego upravo suprotno. On kaže: Činite onako kako želite da ljudi vama čine! Dakle, činite, radite tako! Ne čekajte, iskoračite!
Ali nama je teško iskoračiti. Znamo kako često je naše ponašanje uvjetovano „našim zlatnim pravilom: 'kako ti meni, tako ja tebi'“. Ako je netko dobar prema meni normalno je da sam i ja prema njemu i lako ću ga prihvatiti. A što se događa u suprotnom? Ljubimo samo one koji nas ljube, dobro činimo samo onima koji nama dobro čine, pozajmljujemo samo onima koji mogu vraćati…..kakvo li nam je uzdarje? (usp. Lk 6, 32-36). Bog ne pravi tu razliku. Naprotiv, „On daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima“ (Mt 5, 45).
Prilazimo ljudima i situacijama u stavu nepovjerenja i svojih vlastitih opterećenosti. I onda se čudimo onome što dobijemo zauzvrat. I rijetko kad se zapitamo kakve to signale mi šaljemo. Kako nas doživljavaju ljudi koje susrećemo? Dokazujemo li svojim životom da smo ljudi milosrđa, ljubavi, opraštanja, prihvaćanja drugih bez razlike sa svim njihovim vrlinama i manama, da smo oni koji ne osuđuju druge, da smo od onih na koje se može računati, koji nesebično pomažu, daruju……jednostavno čine upravo ono što žele da i njima drugi čine?
Ako shvatimo da smo ljubljena djeca Božja, da nas On ljubi upravo onakve kakvi smo, ali svakoga od nas bez razlike, moći ćemo shvatiti i to da su oni s kojima živimo uistinu naša braća i sestre. Svatko treba prihvatiti sebe kao ljubljeno dijete Božje, što i jest. Isto tako i svakog brata i sestru. Dok to ne shvatimo, prihvatimo i tako budemo živjeli, zlatno pravilo koje nam Isus daje ostat će samo slovo na papiru. Isus ne prisiljava ni na što. On nam ostavlja slobodu da izaberemo.
Odaberemo li život na koji nas Bog poziva, odabrali smo Život vječni. Isus poziva: Uđite na uska vrata! Odazvati se ovom pozivu znači odabrati put koji nije nimalo lak. Često će zahtijevati mnoge žrtve. Tražit će da se odreknemo samih sebe, promjenu naših stavova, navika, ponašanja, a kojih se često i nismo baš spremni odreći. Zato Isus i upozorava da su uska vrata i tijesan put koji vodi u Život i malo ih je koji ga nalaze. Ali važno je iskoračiti i krenuti. To jest put koji traži puno ali isto tako i daje neizmjerno više nego mi možemo i zamisliti. Neka nas Gospodin blagoslovi i obdari mudrošću da uvijek izaberemo ono što je volja Njegova.
Ljiljana
Post je objavljen 23.06.2009. u 18:47 sati.