„Ne sudite da ne budete suđeni!“ riječi su Isusove koje nam u današnjem čitanju donosi evanđelist Matej. Jednostavne i lako razumljive riječi. Isus uvijek govori jednostavno da ga možemo razumjeti. Posve je drugo pitanje hoćemo li i prihvatiti ono što On govori i ponašati se u skladu s tim.
Ako ne želimo da mi budemo suđeni i osuđivani onda se i sami tako trebamo ponašati, jer kaže Isus dalje:“Sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.“ To je pravedno i nitko neće biti odgovoran za posljedice do nas samih. Često nismo ni svjesni koliko smo sami odgovorni za ono što nam se događa. A upravo zbog toga što ne shvaćamo ozbiljno Isusove riječi. Mnogo toga pripisujemo okolnostima, slučaju i koječemu još, zatvarajući oči naspram istine koju jednostavno ne želimo otkriti. I onda se zavaravamo i tražimo opravdanja za vlastito ponašanje. I spremni smo ga itekako braniti.
A Isus kaže: Ne sudite! Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima.
O kako mi često znamo biti nemilosrdni suci. Donosimo svoje zaključke i sudove o drugim ljudima na temelju vrlo površnih spoznaja i ne razmišljajući kakvu štetu nanosimo i sebi i onima koje i o kojima sudimo. A najčešće sve ono zbog čega druge osuđujemo u manjoj ili većoj mjeri prisutno je u nama samima. I kada mi to činimo onda to nije tako strašno kao kada drugi čine. Sveti Pavao o tome govori u poslanici Rimljanima: „Zato nemaš isprike, čovječe koji sudiš, tko god ti bio. Jer time što drugoga sudiš, sebe osuđuješ: ta to isto činiš ti što sudiš. Znamo pak: Bog po istini sudi one koji takvo što čine. Misliš li da ćeš izbjeći sudu Božjemu, ti čovječe što sudiš one koji takvo što čine, a sam to isto činiš?“ (Rim 2, 1-3). Razmislimo dobro o ovim riječima.
Jesmo li svjesni da sudeći i osuđujući druge sudimo i osuđujemo samog Isusa? Ili zaboravismo Njegove riječi: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt 25, 40)
Isus se u svojim govorima često služio slikama i usporedbama. Tako i danas, sve ono što kod sebe prihvaćamo, a kod drugih osuđujemo, On uspoređuje sa trunjem u oku drugih i brvnom u našem. Možda su nam ta „trunja“ ista, ali naša postaju brvna upravo zbog te osude, zbog našeg licemjernog stava. „Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Ili kako možeš reći bratu svomu: 'De da ti izvadim trun iz oka, a eto brvna u oku tvom'?“
Dok imam trun u svom oku, ne mogu čisto gledati. Moj pogled tada ne može biti jasan, jer taj trun me žulja i nagoni da neprestano trepćem. I još bih tada da vadim trunje iz tuđih očiju? Ne ide to tako. Moram prije očistiti svoje oko da bih pomogla drugome, jer u protivnom mogu napraviti samo još veću štetu. „Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun iz oka bratova!“
Trepćući i pokušavajući izvaditi trunje iz svoga oka, često nam poteku suze. I sa suzama iziđe i trunje. Dao Bog da poteku potoci tih suza.
Nismo mi pozvani da sudimo i osuđujemo. Naprotiv pozvani smo na milosrđe, da ljubimo i opraštamo. I ne zaboravimo da će nama biti mjereno upravo onom mjerom kojom i sami mjerimo!
Ljiljana
Post je objavljen 22.06.2009. u 20:21 sati.