Ali na fakultetu su Johnnyu rekli:”Ako ne platite slijedeći semestar, ne možete više studirati.”
Nije imao novaca.
Kroz mračni, vlažni, tužni tunel noći, došao je u svoju malu
kutiju od stana, koja kao da je bila osvjetljena titravom, žalosnom ,đepnom svjetiljkom.
Impregnirana od tuge žalosti , jada, bijesa, depresije...
“Johnny, zašto si tako tužan?” upita ga mali simpatični Popi.
Protrljao je njegovu malu zelenu glavicu, dok su ga gledale velike oči. Popi je bio kao mali pesek.
“Upravo sam pročitao jednu knjigu sa tužnim svršetkom.”
“A koja je to knjiga?”
“Moja štedna knjižica!” rekao je Johnny jadno.
“Što ćemo jesti?” upita Popi.
Pa jeo si u devet, a sada je deset.” začudio se žalosni student. “Da, izgleda da moj trbuh ide naprijed!” zaključi Popi.
“Ne boj se Popi, imat ćemo novaca za hranu, ali neću imati za fakultet.”
Johnny je odlučio posjetiti tetka Wablea, on je bogat, možda mu posudi novce.
Drugi dan putovao je u Richsiti, gdje stanuje Wable.
Gledao je prekrasne izloge, svjetlucave stvari sa neobičnih planeta.
Sve se moglo kupiti,od igle do svemirskog broda.
Počeo je drhtati, valjda od potrošačke groznice! Elektro – bus dovezao ga je do Wableove raskošne vile od najskupljeg svjetlucavog ružičastog mramora. Velika ružičasta kuća bila je lijepa, raskošni bijeli stupovi i lukovi. Bio je to pravi mali dvorac sa tornjevima, krovovi različitih oblika i visina, ograda od srebrne i zlatne metalne čipke, roboti stražari.
Ogromna vrata ukrašena rezbarenim cvijećem iz najtrajnijeg i najskupljeg drveta, ulaz kroz veličanstvena dvokrilna vrata.
Stubište kao da je osvijetljeno sa tisuću raznobojnih dijamantnih svjetiljaka. Kroz stakleni zid vidio je prekrasni zeleni bujni zimski vrt,
a pored njega fantastično jezero - bazen sa veselim vodoskocima. Elegantni robot poslužitelj odjeven po posljednjoj modi, uveo ga je u raskošnu dvoranu prepunu rijetkih skupih skulptura, sa velikim ogledalima. Wable je upravo jeo sladoled iz zlatne čaše , ukrašene dijamantima, i gledao gole plesačice. “Kaj hoćeš, mali?” upita Wable prezrivo se smješkajući.
Svatko tko nije imao novaca, za njega je bio niža vrsta .
“Gospodine, molim Vas da mi posudite malo novaca...” jedva je promucao od treme.
“za fakultet, jelda, glupane?” nasmije se Wable. “Da, gospodine lijepo Vas molim, vratit ću Vam, radit ću za Vas poslušno kao rob!” izmucao je nespretan u govoru.
“Idiote, ti si glup, što će tebi fakultet? Ajnštajn fon Lopata! Za tebe je kramp, metla, pa i to neznaš držati! Nedam ti novaca, i nedam ni da mi meteš dvorište! Gubi se , ne želim te vidjeti, mamina mazo!”
I Wable ode u drugu prostoriju prezrivo se smijući. Robot je izveo Johnnya iz prekrasne vile. Bio je kao u nekom šoku. Hodao je i hvatao zrak.
Golemi, nevjerojatno raskošni automobili prolazili su ulicom , prezrivo svjetlucajući raznobojnim svjetlima.
Osjećao se kao nula.
Išao je u katedralu Svemirskog uznesenja ”Force and Jedi”
4.2.(Bez prestanka
molite)
Zatim je šetao i duboko udisao hladan noćni zrak, hodao, i gledao u zvjezdanu noć.
“Bože pomozi” rekao je. Bio je sam na ulici,
ali začuo je neki glas:” Kupi novine”
Ogledao se, ali nikoga nije bilo.
Odjednom ga obuze neka sila, i odvede do prvog kioska, gdje je kupio novine. Zapuhnuo je vjetar, i stranice se same otvoriše, i ugledao je oglas:”Prodaje se svemirski brod na kredit, vrlo povoljno, za 99,99 galaktičkih zvijezdanih kredita mjesečno.” Sigurno je polovni pomisli.
Ispod toga oglasa je bio drugi oglas:”Daje se povoljni kredit istraživačima dalekog Svemira!”
Kao da je sunce sišlo u njegovu bolnu dušu, i otopilo led, donijelo proljeće, otvorili su se sunčevi putevi nade!
Poskočio je veselo i zapjevao! Prolaznici su ga u čudu gledali.
Skakutao je veselim korakom po cesti i pjevao!
Kada je došao doma pokazao je oglas Popiju
Post je objavljen 22.06.2009. u 17:20 sati.