Pregled posta

Velebit trekking 2009

Ova trka je 5. kolo ovogodišnje Treking lige, odnosno 7. izdanje Velebitskog trekkinga s radnim podnaslovom Poskok 3.

U Starigrad Paklenicu sam stigao večer prije trke. Još istu večer sam posjetio Zadar s poznatim Morskim orguljama i Pozdravom Suncu.
U krevet sam otišao tek iza ponoći. Zašto spominjem ovaj detalj? Jedan od razloga je, da kad već idem po Hrvatskoj zbog trka, treba iskoristiti priliku i vidjeti prirodne ljepote, građevine, upoznati povijest, kulturu i glazbu, ali također i gastromnomsku ponudu. Drugi razlog je izjava jednog mog poznanika, da je slovenski tim na Škrapingu išao u krevet u 21 sat. Sport podrazumijeva i kvalitetan odmor prije natjecanja, barem kad se radi o ozbiljnom pristupu.

Subotu počinjem buđenjem u 06:45. Standardna procedura jutarnje higijene. Za doručak sam pojeo žitarice s mlijekom. Često razmišljam o pravilnom doručku (stalni čitatelji su to već primjetili), no, nisam došao do nikakvog posebnog zaključka.
Na startu sam nešto iza 7 sati. Tamo me čeka ugodno iznenađenje. Dvije moje kolegice. Imam problema sa Šimunovim pisanjem i tipfe(h)lerima, kao i s njegovom procjenom udaljenosti, ali definitivno NE s njegovim ukusom.
Iako sam po popisu trebao krenuti s drugom turom autobusa, ubacio sam se u prvu grupu jer je bilo dovoljno mjesta. Autobus nas je odveo do starta. Tamo smo pričekali drugu grupu natjecatelja. U međuvremenu smo gledali kako se vrijeme mijenja i razmišljali što bi bilo dobro imati odjeveno. Kad već spominjem odjevanje, imao sam nedoumica glede odjeće. S jedne strane predviđalo se nevrijeme i spominjale se temperature od 5°C na Svetom brdu do toga da sam se večer prije trke sunčao i kupao, a i dok smo čekali na start bilo je prilično toplo. Na kraju sam se odlučio za sigurniju varijantu. Dugačke bicke (eng. tights), dvije sintetičke majice, uz to sam ponio stari ruksak (novi, manje zapremine, nije doživio svoju premijeru) i unutra potrpao lagani šuškavac, Northlandov komplet, rezervne čarape, dodatnu tekućinu te ostalu obveznu opremu. Od štapova sam odustao i ostavio ih prije trke.

Start je bio predviđen za 09:30, no zbog prijevoza je pomaknut na 10:10. Neposredno pred početak je počela jaka kiša, pa smo se svi stisnuli pod šator. To nije odgodilo start. Krenulo se po kiši. U tom početnom stampedu primjetio sam da dio natjecatelja ne provjeri svoju opremu prije starta ili da ju uopće ne testira prije natjecanja, pa kao posljedica takvog pristupa gube putem dio opreme i vode. Poželjno je provjeriti jesu li svi zatvarači zatvoreni, jesu li sposobni ostati zatvoreni kad se ruksak optereti i s njim počne trčati. Nakon početnog stampeda i laganog razvlačenja kolone, nakon nekih 2 km, ostao sam trčati pored Vukodlaka. Lagana pričica i održivi tempo nam je ovaj dio trke po makadamu učinio zanimljivijim. Kasnije nam se pridružio i trkadžija Terzić. U toj kombinaciji smo trčali nekakvih 15 kilometra, dok nismo dostigli Vodju. Nešto kasnije smo Terzić i ja produžili, dok nisam i Terzu ostavio. U međuvremenu prolazim kroz kišu, maglu, pljuskove, blato. Negdje oko 19 kilometra sam dostigao Sljemensku kraljicu Veroniku i Morena (partnera s prošlogodišnjeg Velebita i ovogodišnjeg Risnjaka). Ubrzo silazimo s makadamske ceste i krećemo planinskom stazom. To je staza koja vodi prema Vlaškogradu. Uspon mi nije lak i osjećam umor. Tu pomišljam da bi mi dobro došli štapovi. Uz put viđamo krdo konja. Lijepi su. Podsjećaju na slobodu i divljinu, ali ne onu uredsku slobodu, gdje sam slobodan preko weba otići u bilo koji dio svijeta, nego na neku drugu slobodu, koju ne mogu
definirati, ali me draži u nosnicama. Krajolici su lijepi, u daljini se vidi more, prolazim pored izvora, ne okusivši svježe planinske vode. Bilo bi pametno doći na Velebit (ali i ostale lokacije Treking lige) u nekoj opuštenoj varijanti i uživati u svakom trenutku i prizoru, sjesti ili leći i gledati u daljinu, u nebo, mirisati cvijeće, piti s izvora, zagrliti drvo, pomilovati travu.


KT2 Vlaškograd Nakon nekih 23 km, gotovo polovice prijeđenog puta, stižemo do Vlaškograda. Ovdje je vjetar jak i prilično je hladno. U planinarskom skloništu nas obavještavaju da je KT3 Sveto brdo otkazana, te da produžimo za Ivine vodice i dalje prema Borisovom domu. KT1 Malo Libinje nismo ni primjetili. Prije odlaska s Vlaškograda primjećujem Vukodlaka i trkadžiju Terzića. Dostigli su me. Ovaj uspon mi je bio težak. Nastavljam s Morenom prema Ivinim vodicama. Uglavnom smo sami, povremeni pratitelji (pozdrav Belišću i Baraberima) nas brzo ostavljaju i produžuju dalje. Jure kao vjetar po nizbrdici. Ušli smo u šumu i čujemo da se nevrijeme pojačava. Sve jači vjetar, kiša i grmljavina. Po putu blato i klizanje. Pokušavamo naći optimalan odnos između brzine i sigurnosti. Put mi je djelomično poznat od prošle godine. Na određenim mjestima proklizavanja i padovi, srećom mekani. Štapovi bi dobro došli.
Dolazimo do Ivinih vodica. Ove godine ne točim vodu s bunara. Popunjavam rezerve s onim što imam u ruksaku. U skloništu srećemo Vanju S., koji nije sudjelovao u utrci, nego je išao u kontra smjeru. Nastavljamo dalje prema Borisovom domu. Putem nas presreću brži trkači. Divim im se kojom lakoćom savladavaju nizbrdicu, korijenje, kamenje i blato. Neki sa štapovima, neki bez. Štapovi su mi više puta pali na pamet i gotovo da sam siguran da bi bilo bolje da sam ih ponio za ove nizbrdice. Više puta sam poletio, ali su me spasile brze noge, par puta mi se izvrnula noga u zglobu, ali sam uspio prijeći preko toga.
Dolazak do potoka znači i dolazak do jednog križanja, gdje je na kamenu jasno označena strijelica i piše DOM, ali tim putem se samo dođe do potoka i dalje nema puta. Tu smo prošle godine lutali, a ove godine smo odmah izabrali višu varijantu puta. Malo mi je nejasna ta markacija. Ubrzo nakon tog raskrižja, u jurnjavi gubim Morena (koji je u međuvremenu dobio novog partnera). Dobar dio prolazim sam. U jednom trenutku ulijećem u potok na stazi. Ne samo potok, nego i izvor. Prizor je svakako lijep i zanimljiv, da ne spominjem osvježenje u tenisicama, nakon mnogobrojnih kilometara u već posve toplim i mokrim čarapama te tenisicama punim kamenčića i blata. Mudro bi bilo izbaciti kamenčiće i ostale predmete iz tenisica, ali to košta vremena, a došao sam na trku i vrijeme znači plasman. Sjećanja na Mrak kombinaciju (pogledaj linkove s lijeve strane, dolje) me preplavljuju. Taj isti osjećaj hladne vode u tenisicama, pljuštanje kiše, u nekom trenutku se i smračilo (ali ne u mjeri da bi vadio Ticcu).


KT4 Borisov dom Još jedno poznato (i drago) lice. Na KT je Božena (partnerica s prvog kola MK2). Potpisuje listu. Kratki pozdrav i krećem dalje s Rankom G. (stigao 14.). Jedno vrijeme trčimo zajedno, ali on je brži i odlazi. Sada trčim relativno ravnim putem. Nekako na dio od Borisovog doma do kraja gledam kao na sam kraj, ali i tu ima kilometara (7,3 km do kraja). Najgori djelovi su mi s kamenjem, gdje idem sporo, jer su bolovi u gležnjevima prilično jaki i ne želim riskirati kakvu ozljedu. Kamenje je mokro i klisko te idem polako i oprezno, pogotovo kod onih stepenica gdje je prošle godine bio kraj. Nakon tog dijela ubrzavam i trčim po cesti, no dok s čuvarom razmjenjujem par riječi, primjećujem pratnju. Nastavljam brže, uvjeravam sam sebe da sam najjači na cesti i znam da mogu, te pokušavam pobjeći pratnji. Od tog mjesta, pa do cilja je još nekih 2 km. Ne okrećem se, trčim, interesira me samo ono što je ispred mene. Dolazim na zadnju uzbrdicu prije cilja. Pored mene dolazi trkač koji me je pratio. Pita gdje je cilj. Objašnjavam da je u konobi. On nastavlja i pojačava, pokušavam pratiti, ali ne ide. Izgubio sam 15. mjesto u zadnjih 50 metara.
Ulazimo u konobu. Zagušljivo, bučno, ali toplo. Stigao sam nakon 05:51:19 (prema mom satu). 16. mjesto u planinarskoj. Zadovoljan sam. Nisam u Top ten, ali sam u Top 10%. Crvenokosa konobarica (Vanja) donosi pizzu, kasnije i pivo. Družim se s ostalim natjecateljima. S mnogima od njih djelim uspomenu na zajednički dio staze. Nešto kasnije stiže i Janko s prvom ženom (ne njegovom, nego prvom po plasmanu ). Očekivao sam da će stići kasnije ili sam ja trebao stići ranije. Još ni prva čaša pive nije bila prazna, kad evo i Vedrane M. koja se oporavlja od ozljeda. Pa, kada bi stigla da nije bila ozljeđena? Polako se roje misli o (ne)uspješnosti, no, budimo realni, pa ovo mi je početak druge sezone, uzmimo u obzir hendikep godina i težine i razloga za radost postoji.
Ubrzo pozdravljam svo društvo i odlazim. Maserka me je došla pokupiti i odvesti na masažu donjih ekstremiteta i leđa. Nakon svega nisam imao snage ustati i otići na treking party, ali se zato danas (nedjelja, dan kasnije) osjećam super. Osim super osjećaja, osjećam i bol u gležnjevima, te vanjskoj strani lijeve noge, ali proći će to do sutra, a pogotovo do utorka i zajedničkog treninga.

Opaska autora: Slike ne prate događaje i mjesta u tekstu, nego su postavljena prema estetskim kriterijima.

Tehnički podaci:
Distance: 43,18km prema MotionBased programu; 38,04 km prema Garminu, no dio nije mjerio.
Total time: 05:51:19
Moving time: 05:44:47
Elevation gained: +3.712m / -4.158m prema MotionBased progranu, +2.538m / -3.133m prema Garminu
Avg pace: 08:08 min/km
Avg HR: 146
Max HR: 166

Motion Based: Velebit trekking 2009

Zahvaljujem na davanju poticaja i drago mi je da vam se moji uradci sviđaju.

Rezultati:
Rezultati

Galerije:
Slavkova galerija
Žanina galerija
Video clip by Dino Šimek


Post je objavljen 21.06.2009. u 22:48 sati.