Lake su tkanine kojima je tkana
ova haljina što ti dječje naivno
pada preko listova,
lake su note koje si plesala
uz vino i violinu u ranim
jutarnjim satima.
Laki su muškarci s kojima
si lijegala da im se ni imena
ne bi sjećala.
Samo ti si teška,
kao tri kile olova
i vuče te teret
prema mulju rijeke
gdje se emocija
sakrila...
Tražila si se
između pijeska
i šarana ali
prsten više ne
sjaji...
Bacila si ga
za samostalnost.
Sad plešeš na
ciganske ritmove
dok su sve dublji
dekoltei i sve kraće
haljine.
Samo publika uvijek
isto traži, i isto se glasa.
Obećanja su dana
i zaboravljena, a
ljubav je ostala
samo u violini
i jednoj pjesmi
što se zapjeva
tek kad se spuste
čaše i dočeka
zoru ispod stola.
Tad stojiš pod ruku
sa neostvarenom
čežnjom i pjevaš
nedosanjan san
i samo tad si svoja
i sjetiš se onog sjaja
koji je ostao prsten
u mulju rijeke što
čuva emociju
kao tajnu.
Post je objavljen 21.06.2009. u 22:38 sati.