odkad sam tako zaboravljiva?
kako se zaboraviti može ono što se već pokopalo pod prašinu?
zaborav je varljiva stvar, govori mi vrlo često.
no nije uspio shvatiti poantu,
pa mu pojašnjavam po treči put.
kao i prvi put, oči izbjegavaju moj optužujući pogled,
zaustavljaju se na usnama koje šapću optužbe.
prekorno se smijem,
ponovo popuštajući.
shvaćam kako te gledam po prvi put.
tvoje usne tanje su nego prije,
te me privlače previše no što si to smijem dopustiti.
upravo te usne su mi otopile snove.
ruke su ti suhe kao jesenjsko lisće,
dodirom mi ostavljaju ogrebotine.
upravo te ruke su me preporovile.
oči su ti hladnije od izvorske vode.
ledi mi se um dok te promatram.
pokušaj ponovnog susreta propada,
te moje samopouzdanje znatno pada.
pokušala sam pojednostaviti i shvatiti kako te trebam mrziti.
moja vanjština propada radi otiska na prozirnoj koži.
zaboravila sam kako je lijepo postojati uz tebe.
popuštam po milijunti put.
prelazim nijemo preko prkosa kojeg čuvam godinama,
dopuštam da me uništiš posljednji put.
no je li to zaista zadnje samoubojstvo?
stavljam savjest na čekanje,
dajem rukama oduška.
ne slušam upozorenje u zbrkanoj glavi.
no alarm zvuči previše glasno,
te ga isključujem.
jesi li ti zaista onaj za kojeg se prodaješ?
koliko ovaj dodir košta?
smijem li uključiti i sulude osječaje koje krijem?
previše pitanja za prazno tijelo.
tijelo u koje se zaljubljujem potpuno nesvjesno.
But the soul can wait
I felt you so much today
Post je objavljen 21.06.2009. u 17:33 sati.