Bili smo u restoranu, sav u betonu, čudno mjesto. Sa zadnje strane imao je krov, malo duži, rekao sam već, čudno mjesto. Naručili smo pečeno meso, dobili smo miješanu juhu. Pitao sam – kakva je to juha? – odgovorili su mi smiješkom i tišinom. Moja se suputnica smijala i stiskala pesnice. Dok sam mućkao kašikom juhu osjećao sam se kao da sam s druge planete, moja se suputnica cerekala i prstom pokazivala u plafon od sivog betona. Osjećao sam se neupućeno. Halo konobar! – viknuo sam, a on je već bio pokraj stola. Oprostite koliko je sati? – pitao sam, a on je na stol položio crnu kartu, crnu kao noć. Nije mi bilo svejedno. Položio sam palčeve na sljepoočnice i počeo plakati bez suza. Nakon desetak sekundi osjetio sam šamar po tjemenu, bio je to šef kuhinje, debeo i brkat. Oh bože, to se zove strah, gledao sam ga i strepio. Moja je suputnica od smijeha klizila niz stolac. Samo sam joj oči još mogao vidjeti, oči debele kao tanjur.
To je bilo to. Restoran čudan kao beton. I to je bilo to.
Post je objavljen 21.06.2009. u 02:04 sati.