Pregled posta

Biciklom na Krk, Rab i Pag (lipanj 2009)...

Nakon godinu dana commutinga svaki dan na posao biciklom (oko 15 km u jednom smjeru) i nešto vježbe po Sljemenu odlučujem se, kao i mnogi prije mene, na taj korak - otići na more biciklom. Prvi put. Iz iskustava drugih otprilike znam kako stvari stoje: što treba obavezno ponijeti sa sobom, gdje treba pripaziti, na što treba posebno obratiti pažnju i sl. No, kako će se kasnije pokazati, nijedno iskustvo nije toliko vrijedno kao vlastito iskustvo. Na vlastitoj koži najbolje ćete vidjeti što ste napravili dobro, a što loše. Sljedeći put nastojat ćete, naravno, ne ponoviti iste pogreške. Pa započnimo ovo izvješće u kojem ću nastojati prisjetiti se svih detalja, makar naizgled i nevažnih.



11.06.2009

Velika Gorica - Rim

Unatoč planu da krenem već oko 05:00 uspijeva mi sve pripremiti za polazak tek oko 07:45. Dakle, već u startu odstupam od plana. Plan mi je, inače, za ovo putovanje bio samo orijentir, nikako opterećenje kojeg se treba slijepo držati pa to i nije bila neka katastrofa. Bilo je bitno konačno krenuti, otisnuti se u avanturu. Vožnja do Karlovca nije bilo ništa spektakularno, prije se može reći da je bila rutina jer sam tim putem već i prije vozio, preko Vukomeričkih gorica, Pisarovine i Donje Kupčine.

Na mostu u Donjoj Kupčini stao sam da se malo odmorim, popijem vode i pojedem nešto banana koje sam ponio u ruksaku. Uto u suprotnom smjeru projuri skupina profesionalaca na specijalkama. Pozdravismo se kulturno. Lijepo je vidjeti istomišljenike na cesti, to je poseban doživljaj. Kao da smo braća, članovi nekog klana ili tome slično. Prepoznajemo se međusobno i nećemo bez pozdrava proći jedni pokraj drugih iako se osobno uopće ne poznajemo. Nastavljam svoj put. Sljedećih nekoliko kilometara vožnja postaje užasno dosadna i monotona. Radi se o ravnoj cesti između Donje Kupčine i Karlovca. No, monotoniju razbija jedan mali detalj. Osjećam pečenje u lijevoj potkoljenici. Pa da, zaboravio sam se namazati kremom za sunčanje, a sunce je već dobrano pripeklo iako je još uvijek prijepodne. Prvi propust! Itekakav, kako će se kasnije pokazati. Iako znam da je sada za to već kasno, ipak vadim sprej za sunčanje i posprejam se po rukama i nogama koji su direktno bili izloženi suncu. Na biciklu sam imao i navigaciju iako mi do Karlovca nije bila potrebna. Ali kasnije me spasila, budući da sam - kako bih izbjegao glavne prometnice - unaprijed izabrao neke alternativne puteve što se kasnije pokazalo kao velika pogreška. U Jarčem Polju stao sam u restoranu za odmor. Popio sam mineralnu vodu i zamolio gospođu da mi dopusti obnoviti zalihe vode za moj daljnji put. Ne samo da mi je napunila bidon vodom iz slavine, nego mi je još i leda stavila kako bi što dulje ostala hladna. Moj daljnji plan je bio Jarče Polje - Beč - Vrhova Gorica - Bosiljevo - Hrsina - Osojnik, ali nisam znao da dio tog puta vodi direktno kroz šumu i to po makadamu, nekakvim kozjim bespućima, kamenju i improviziranim putićima - i to od Hrsine pa skroz do Osojnika, što zajedno iznosi nekoliko kilometara. To je beskajno dugo kad morate gurati bicikl jer na njemu imate slick gume. Kako bi se dobilo na vremenu (tj. izgubilo što manje vremena zbog te krive procjene), bilo je i nekih pokušaja vožnje tim bespućima, ali to je bilo kratkotrajno, neugodno pa čak i opasno.



Na putu sretnem starog pastira koji je, čim je shvatio da se netko približava, odmah izašao na puteljak. Popričamo petnaestak minuta, simpatičan djedica. Očito je da jedva čeka da popriča s nekim jer kilometrima uokolo nema ni žive duše. Pita me kamo sam krenuo, ja mu odgovaram "za početak na Krk, a dalje ćemo vidjeti". Čudi se zašto sam krenuo ovim putem kojim nitko nikada ne ide. Objašnjavam mu da je jedini razlog za to da izbjegnem prometnu glavnu cestu. On mi kaže da po glavnoj cesti uopće nema gužve. Eh, da sam to barem prije saznao! Pričao bih još s djedom, ali moram krenuti dalje. Tu počinje pravi rock and roll! Nakon Hrsine sam se jednom čak i izgubio u šumi. Naime, na auto-karti uopće nisu ucrtani ti čudni putevi, a navigacija mi je detektirala samo jedan puteljak od moguća dva. Naravno da sam isprva krenuo krivim i to shvatio tek nakon kilometar ili dva lutanja, kad sam na navigaciji primijetio da se zapravo udaljavam od svoje unaprijed određene rute. Nakon toga sam se opet morao vratiti na mjesto gdje se taj puteljak račva na ona dva i krenuti pravim. Tu sam nepotrebno izgubio sigurno više od pola sata dragocjenog vremena. No, ipak sam se nekako nadao da ću - prema nekom grubom planu - do mraka biti već u Vrbovskom. Ali unatoč mojim nadama, to se pokazalo kao teška zabluda zbog iznenađenja koja su još uslijedila. Napokon nakon šume izlazim ponovno na asfalt u Osojniku. Opet slijedim svoju unaprijed određenu rutu. Osjećam lagani umor jer je cesta prepuna uspona, a i ovaj nepredviđeni šumski put me je pomalo umorio - što fizički, što psihički. Navigaciju više ne mogu koristiti jer su se baterije već nekoliko puta istrošile, a za novo punjenje svojim mobilnim punjačem više nemam vremena jer pokušavam do mraka doći barem do Vrbovskog. Zato, umjesto da gubim vrijeme na novo punjenje, pitam neku ženu za put i obrazlažem joj svoj plan. Tu slijedi novo iznenađenje: moja planirana ruta vodi opet kroz šumu! A mrak se opasno već počeo spuštati... Žena mi pomaže da isplaniram novi put do Vrbovskog, i to preko Severina na Kupi. Dakle, preko Velikog Jadrča, Malog Jadrča na glavnu cestu prema moru - izbit ću na Severin na Kupi. Pristajem na tu alternativu jer ni u kom slučaju više ne želim ići šumskim putevima, pogotovo ne pred mrak. Prvi dio tog puta, od Osojnika do Malog Jadrča je naporan i pun uspona. Dalje slijedi nizbrdica i začas sam na glavnoj cesti u Severinu na Kupi. Osjećam olakšanje jer sam konačno izbio na nešto što poznajem i gdje ne bi trebalo biti iznenađenja. Nezgoda je jedino u tome što počinje padati lagana kiša. Postaje mi vrlo hladno jer sam u kratkim bickama i biciklističkoj majici kratkih rukava. Shvaćam da prije mraka ne mogu stići do Vrbovskog jer do tamo ima još desetak kilometara pa se vraćam po glavnoj cesti do prvog mjesta gdje mogu pronaći prenoćište. To je mjesto Rim. Tamo pronalazim smještaj za jednu noć, punim baterije svih uređaja i shvaćam kako sam pogriješio u još jednoj bitnoj stvari: nisam ponio strujni kabel za punjenje univerzalnog mobilnog punjača za sve moje uređaje (pocket pc, mobitel, gps prijemnik). A njegova baterija je već lagano pri kraju! Iscrpljujem mobilni punjač do kraja, napunim uređaje i odlučujem odsad štedjeti sve baterije. Isključit ću navigaciju, umjesto nje više konzultirati auto-kartu, a mobitel koristiti isključivo po potrebi, inače ga gasiti kako bi netom napunjena baterija trajala što dulje. Ovakav režim štednje bilo je potrebno održati dan ili dva dok ne stignem u Krk na otoku Krku kamo bi mi trebale stići stvari poste restante. To su bile stvari koje mi na putu nisu bile nužne, a samo bi mi otežavale put: šator, vreća za spavanje, "civilna" odjeća, mali laptop i hrpetina punjača (od kojih i onaj koji mi je u ovom trenutku bio i više nego potreban - kabel za punjenje mobilnog punjača koji puni sve druge uređaje). Dok se punio mobitel, zaspao sam na otprilike sat vremena onako odjeven. Nisam se ni istuširao. Probudio sam se oko 22:00 i otada nekoliko sati razmišljao o tome što ću dalje. Padale su mi na pamet razne kombinacije, ali nijedna nije bila jasna i nedvojbena. Konačno odlučujem - dalje idem isključivo glavnom cestom do Vrbovskog i Delnica, a poslije ćemo vidjeti. Duboko zaspim.

Vrijeme vožnje: 07:40
Udaljenost (km): 104,7
Prosječna brzina: 13,6
Maksimalna brzina: 37,4



12.06.2009

Rim - Fužine

Ustajem kasnije nego što sam planirao. Popijem kavu i krećem tek nešto prije 09:00, ali zato pun snage. Znam da me čeka naporan Gorski kotar. Napredujem prilično sporo, pogotovo na dijelu od Vrbovskog prema Ravnoj Gori. Usput stajem i fotografiram lijepe prizore. Tako se istovremeno i malo odmaram.



Usponi me brzo umaraju, no planiram do mraka doći barem do Delnica, ako ne i do Fužina. Oko 16:00 stižem u Delnice. Sjednem u kafić, naručim kavu i usput se raspitujem o mogućnosti smještaja u Fužinama. Ne bih išao dalje ako je u Fužinama teško pronaći privatni smještaj jer će me prema procjeni upravo tamo uhvatiti mrak zbog konfiguracije terena iako Fužine i nisu tako daleko. Cura koja radi u kafiću kaže da nema problema za smještaj u Fužinama. Popijem kavu i oko 17:00 krećem dalje prema Lokvama gdje ću se odvojiti za Fužine. Imao sam pravo glede ove vožnje od svega dvadesetak kilometara: zbog težih uspona u Fužinama sam bio negdje oko 19:00. Smještaj bez problema pronalazim u konobi "Volta". Obučem obične kratke hlače i običnu kratku majicu koje sam imao sa sobom u ruksaku (jedino od "civilne" odjeće). Odem do jezera Bajer i tamo se dugo zadržim fotografirajući ga i snimajući kamerom. Opuštam se i uživam.



Znam da nisam daleko od mora, svega petnaestak kilometara od čega otprilike pola uspona, a pola spusta. U restoranu "Bitoraj" večeram malu porciju bečkog odreska i pomfrita. Sada se već dobrano spustio mrak. Odlazim u sobu i odspavam slatkim snom. Psihički je sada već puno lakše jer nisam daleko od naše lijepe morske obale.

Vrijeme vožnje: 05:49
Udaljenost (km): 59,2
Prosječna brzina: 10,1
Maksimalna brzina: 41,3



13.06.2009

Fužine - Krk

Da ne bih ujutro opet previše ljenčario i krenuo kasnije nego što je potrebno, namjestio sam mobitel da me probudi u 06:40. Spremam se, pijem kavu i krećem. Na potezu Fužine - Zlobin - Hreljin ima dosta zahtjevnih uspona. Nakon što sam prošao i posljednji uspon, s te najviše točke ugledam prekrasan prizor: pogled na Kvarner i naše prekrasne otoke. Sretan sam kao malo dijete. Odmah stajem, vadim kameru i fotoaparat. Snimim prizor iz svih mogućih kuteva.



Tada počinje puhati neki jak vjetar, sad mi je čak malo i hladno. Odijevam biciklističku jaknu dugih rukava i krećem dalje prema obali - cijelo vrijeme samo spust! Brzo dolazim na cestu gdje treba skrenuti lijevo prema Kraljevici, krčkom mostu i Crikvenici. Iznenađuje me frekvencija prometa na toj cesti, nisam očekivao takvu gužvu. Vozim vrlo oprezno, ali ne i polako. Na krčkom mostu je slična situacija s gustoćom prometa. Vozim uz krajnji desni rub kako ne bih ometao i usporavao promet. To zahtijeva stalnu koncentraciju i pažnju. Na to nisam navikao na dosadašnjem putu kroz Gorski kotar i ostale vrlo malo prometne ceste. Prelazim krčki most i stajem na velikom parkiralištu. Odmorim se nekoliko minuta, uživam u prizoru, gledam i snimam Rijeku i otoke. Sretan sam jer sam konačno na otoku.



Krećem dalje. Cesta je i dalje vrlo prometna, opet vozim uz krajnji desni rub ceste kako bi me ostala vozila mogla obići bez usporavanja i posebne pažnje. Frekvencija prometa je gusta sve do odvajanja za Malinsku. Tamo postoji kružni tok na kojem se putevi račvaju: dio prema Malinskoj, dio prema Krku, dio prema selima istočno od glavne ceste. Nakon toga se promet ipak malo prorjeđuje. Ipak i dalje treba ostati koncentriran jer ima uspona i spustova koji mogu biti opasni ako se nađeš na putu nekom teretnjaku koji je dovoljno širok da te ne može obići bez manevara ulijevo, a ti nisi na krajnjem desnom rubu, nego si "odlutao" metar od njega. Sunce prži, koncentracija mi je na sve nižoj razini i već sam pomalo nestrpljiv da stignem na svoje prvo odredište, grad Krk. Nakon otprilike 20 km vožnje glavnom cestom po otoku nailazim na pravu biciklističku stazu, što me čini neizmjerno sretnim. Dakle, više se ne moram naprezati i razmišljati o tome hoće li me netko pokupiti ili neće, vozim se odličnom biciklističkom stazom sve do grada Krka. Savršeno!



U poštu u Krku stižem oko 13:00. Na vrijeme s obzirom da je subota pa pošta radi samo do 14:00. Ali tamo saznajem da moje stvari još uvijek nisu stigle iz Velike Gorice!!! A ja sam imao namjeru kampirati jer je tako puno jeftinije. Sada nemam ni šator, ni vreću za spavanje pa ta ideja odmah pada u vodu budući da ću svoje stvari vjerojatno dobiti tek u ponedjeljak, dakle za dva dana. Umjesto kampiranja i jeftinog boravka na moru sada ostaje samo da pokušam pronaći što jeftiniji smještaj. I pronalazim ga u hostelu "Krk". Izuzetno jeftino. Uzimam odmah tri noćenja umjesto dva kako sam prvo namjeravao. Potpuno odustajem od ideje kampiranja jer će mi stvari stići prekasno, a i smještaj koji sam pronašao nije skup. Sad mi je čak i drago što je tako ispalo. Soba u hostelu je skromna i malena, ali meni sasvim dovoljna. Odlazim u grad da ga malo istražim. Nailazim na kineski dućan i kupujem neke osnovne stvari koje su mi sada nedostajale zbog kašnjenja poštanske službe: dvije majice kratkih rukava, kupaće gaće, ručnike. U "Konzumu" kupujem hranu i vodu. Već sam zaista gladan. Odlazim u sobu i odmaram.

Vrijeme vožnje: 03:42
Udaljenost (km): 50,8
Prosječna brzina: 13,7
Maksimalna brzina: 41,6



14.06.2009

Danas se nisam htio nikamo voziti, nego jednostavno uživati u istraživanju gradića u kojem dosad još nisam bio. Lagane šetnje po gradu Krku i rivi, fotografiranje, snimanje, kupanje i sunčanje bila je danas moja glavna preokupacija. Ima lijepih plaža, more nije prehladno, čak ni za moj pojam.









15.06.2009

Oko 09:30 preuzimam svoje stvari koje su mi stigle poštom, nažalost prekasno. Otvaram paket i iz njega uzimam ono najnužnije - traperice, mali laptop i kabel za punjenje mobilnog punjača. U paket stavljam stvari za koje smatram da mi više neće trebati tako da što više rasteretim svoj ruksak. Paket opet zamatam i šaljem natrag odakle je i stigao - u Veliku Goricu poste restante. Danas također ljenčarim, baš kao i prethodnog dana. Uz kupanje, sunčanje, šetnje gradom i čisto uživanje nailazim na savršenu kombinaciju za dalje. Utorkom se organizira ekskurzija iz Krka na Rab i Pag pa dogovaram prijevoz do Luna na Pagu za pola cijene (budući da je to pola ekskurzijskog puta). Odlično, to će mi ujedno biti ekskurzija i jednostavan prijevoz do otoka Paga.



Tijekom dana sam planirao otići do Vrbnika (cca 12 km), ali sam se toliko ulijenio da mi se baš nekako nije dalo. Poslijepodne je još počeo puhati neki vjetar pa mi je to nekako bio alibi da ne idem u Vrbnik. Ali na kupanje sam ipak otišao. Unatoč vjetru more nije previše valovito i ugodno je kupati se. Vjetar se na kraju ipak vrlo brzo smirio. Vraćam se u sobu u hostelu, malo surfam, slušam glazbu na mp3 playeru i pakiram stvari za polazak sutradan ujutro.



16.06.2009

Tovarnele - Lun - Novalja

Vozim se brodom preko Raba, u kojem se zadržavamo oko dva sata, do luke Tovarnele na otoku Pagu. Ekskurzija je zanimljiva, slikam i snimam vožnju brodom i grad Rab u kojem smo imali i turističkog vodiča.



U luci Tovarnele se odvajam od grupe i idem dalje svojim putem. Od Luna do Novalje ima 20-ak km vožnje. Cesta je pusta, možda je desetak vozila prošlo u oba smjera u tih 20 km.



Oko 16:30 stižem u Novalju. Ponovno, kao i u gradićima prije toga, uživam u šetnjama, fotografiranju i snimanju kamerom. Spušta se noć i ja se odlučujem za noćno kupanje. More je ugodno toplo, na plaži nema nikoga osim mene iako nisam predaleko od centra grada.

Vrijeme vožnje: 01:25
Udaljenost (km): 20,2
Prosječna brzina: 14,2
Maksimalna brzina: 40,9



17.06.2009

U namjeri da već sada planiram povratak kući raspitujem se može li se biciklom u katamaran koji plovi na relaciji Novalja - Rijeka. Čovjek na prodaji karata odgovara mi da ne može. Samo trajektom Žigljen - Prizna. To mi ne odgovara jer sam se htio približiti Rijeci pa istim putem natrag. No, nova situacija ima i svojih čari: barem se neću vraćati kući istim putem pa neće biti predosadno. Ponovno uživam u istraživanju grada, puno fotografiram i snimam kamerom.



Počinje lagana kišica, ali brzo i prestaje. Ponovno idem u šetnju. Biciklom odlazim u Staru Novalju da malo vidim i taj kraj. Putem uživam u pogledu na Novaljsko polje.



G. Božo, vlasnik apartmana u kojem se u Novalji nalazimo moj otac i ja, dolazi kombijem obaviti nešto. Ovdje pada nova kombinacija: budući da je i tati (koji je u Novalji već nekoliko dana) već dosta mora, odlučujemo da se svi zajedno (i moj bajk) vratimo susjedovim kombijem u Veliku Goricu. Odlično, tako neću nepotrebno izgubiti vrijeme na povratak kući biciklom. A i prognoze vremena nisu baš optimistične za iduće dane i noći. Prije dolaska g. Bože, susjeda mojih roditelja i ujedno vlasnika apartmana u Novalji, tata je ispekao odličan roštilj. Pridružuje nam se i prvi susjed. Slijedi prava veselica do kasno u noć. Djevojka tog prvog susjeda, Žarko mu je ime, zamolila me da joj pomognem oko nekih stvari na računalu jer je saznala da sam informatičar. Dok sam ja kod nje instalirao novu verziju MSN-a s kojom se dugo prije toga mučila, ova trojica su otišli u grad. Vraćaju se nacugani iako su već i prije, za vrijeme roštilja, bili pomalo "veseli".



18.06.2009

Prijepodne biciklom odlazim do trajektne luke Žigljen otkud slijedim upute kako doći do brda na kojem se nalazi "Paški trokut". To je jedan prirodni fenomen, megalitski otisak u kamenu. Trokut je istokračan, veličine 32x32x22 metara i ima oblik otiska glačala. Posjet ovom lokalitetu zahtijeva malo spretnosti u hodanju po kamenjaru jer utabane staze nema. Iako fenomen nije do kraja rasvijetljen i istražen, njegov nastanak neki povezuju s pojavom NLO-a nad cijelim paškim područjem u prošlim vremenima. Nisam to htio propustiti.



Bicikl ostavljam na kraju ceste jer dalje nema puta, može se isključivo pješice. Po tom kamenjaru se jako teško penjati, napredujem prilično sporo. Čak je pomalo i opasno jer je kamenje veliko, oštro, sklisko i labavo. Svaki korak treba dobro odmjeriti da čovjek ne slomi ili iskrene nogu. A nigdje nikoga kilometrima uokolo. Dodatnu otegotnu okolnost predstavljaju još i suhozidovi koje treba prijeći, a na mjestima su prilično visoki. Nije toliki problem popeti se na zid koliko sići na njegovu drugu stranu jer ponovno treba dobro odmjeriti gdje doskočiti bez ozljeda ili drugih neugodnih posljedica. Nakon otprilike 45 minuta konačno stižem na vrh i ugledam "Paški trokut". S vrha se, osim trokuta, pruža i odličan vidik na more sa svih strana: s jedne strane na Žigljen i cijeli dio oko Karlobaga, a s druge strane na sva mjesta oko Novalje. Budući da sam prije polaska bio dovoljno smotan da uzmem kameru, ali ne i njezinu bateriju, "Paški trokut" i ostale vidike slikam fotoaparatom.



Za uspomenu uzimam nekoliko kamenčića iz trokuta. Kad sam se počeo penjati na brdo, upržilo je najjače sunce (bilo je negdje oko podneva) pa sam oko glave omotao majicu da ne bih dobio sunčanicu ili nešto još gore. Ali me zato sunce spržilo po leđima jer su ona sada ostala bez zaštite. Silazak s brda bio je jednako težak kao i uspon na njega. Ponovno izuzetno oprezno odmjeravanje svakog koraka kako bih se vratio u Novalju u jednom komadu. Ponovno preskakanje 5 ili 6 visokih suhozidova. Ponovno prženje po najjačem suncu. Ali nije mi žao. Jer, kako sam poslije saznao, bio sam na mjestu na kojem ni trećina rođenih Novaljaca nikad nije bila. A i malo avanture ne škodi. U Novalji sam oko 15:00. Malo odmaram, odem na plažu. Vruće je pa mi godi kupanje. Opet, naravno, koristim priliku pa malo snimam i fotografiram po plaži. Vraćam se u apartman, malo prilegnem i pokrijem se. Tek sada shvaćam da mi je zapravo jako hladno. Imam laganu temperaturu i ne osjećam se dobro. To pripisujem prejakom suncu po kojem sam satima hodao i vozio bicikl. Do jutra se ne otkrivam koliko mi je hladno dok je svima ostalima vruće.



19.06.2009

Budim se oko 08:00 i osjećam se odlično. Nema više ni traga temperaturi ili osjećaju hladnoće. Odem na prvu jutarnju kavu. Malo pojedemo i pakiramo stvari za povratak kući. Utrpam bicikl u kombi i čekamo susjeda da se vrati, otišao je obaviti još neke sitnice. Plan je bio biti u 11:00 na trajektu Žigljen - Prizna, ali susjed se vraća tek oko 11:20. Odemo svi zajedno na kavu i krećemo da bismo uhvatili trajekt u 12:00. Vraćamo se u Veliku Goricu.



Ovaj post može poslužiti kao pripomoć onima koji zasad još samo prikupljaju informacije i imaju neke dileme oko toga da li poći biciklom na more ili ne. Ja sam ovaj put napravio neke početničke pogreške, ali idući put sigurno neću. Nitko ne kaže da je put lagan i jednostavan, naprotiv. Ali na pitanje isplati li se odmah odgovaram - definitivno se isplati. Ako ništa drugo, onda u svrhu testiranja vlastite psihe, volje i izdržljivosti. Prednosti ima još mnogo: voziš kad želiš, staneš kad želiš, odmaraš se kad želiš, diviš se krajoliku kojeg možda nikad ne bi ni primijetio u vožnji autom ili vlakom. Da ne spominjem pomicanje vlastitih granica i osjećaj zadovoljstva kad se odvozi neka određena etapa. Užitak je još veći kad, kao ja ovaj put, nemate zacrtanog plana i programa kojeg se treba slijepo držati, nego putem improvizirate i ad-hoc odlučujete kamo i što dalje. To je poseban osjećaj slobode, izuzetno ugodan. Odluka je prvi put uvijek teška, ali treba krenuti bez previše analize. Jer i najdulji put započinje prvim okretajem pedala. Kad se jednom krene, otvaraju se nove, neistražene i neslućene mogućnosti. Nema više straha od nepoznatog, nema više ni jučer ni sutra, samo sada. I čisto uživanje u vožnji. Nakon svega, nadam se da ću uskoro ponoviti nešto slično, možda neku sasvim drugačiju rutu.


Post je objavljen 19.06.2009. u 23:24 sati.