...u sugestivnoj studiji "Japanski film:slike jedne kulture":
Strancima ( jap. gaijin) je često teško shvatiti govor jednog Japanca.Pored toga
što je naš jezik manje logičan nego engleski ili francuski,na primjer,mi ne pridajemo
isti značaj riječi kao Evropljani ili Amerikanci.Kod nas je vrlina govoriti malo,a
razumjevanje drugog postiže se više šutnjom i slikama nego riječima.Ovaj poseban
smisao komuniciranja i ova sposobnost za intuitivno razumjevanje objašnjava
naklonost Japanaca prema filmu...U Japanu je logički princip manje važan od želje
da se gledatelju nešto sugerira slikom i simbolom,da se stimuliraju sva njegova
čula,odnosno njegova osjećajnost.Nasuprot logičkom,ovo bismo mogli nazvati
poetskim principom.Kadar se,tvrdi Okada,ne može shvatiti pod utjecajem linearne
logike,karakteristične za evropski način mišljenja.Promjene kadra temelje se na
fluidnim principima,koji jednim dijelom proizlaze iz specifične tradicije korištenja
predmeta svakodnevne upotrebe.Kao primjer može se uzeti kombiniranje sa tatami
prostirkama,koje su standardnih dimenzija (96 x 192 cm) ali čiji se raspored u
interijeru svake japanske kuće može mjenjati po želji,ili fleksibilnost korištenja
četvrtaste marame furoshiki kojom se upakiraju različiti predmeti,čime se furoshiki
prilagođava sadržaju.
* tekst je prenešen iz knjige Nikole Stojanovića,"Režija:Akira Kurosawa",Beograd,2006.,str.29;
Post je objavljen 19.06.2009. u 23:55 sati.