Ponekad poželim da se uopće ne poznajemo.
Da ti ne znam ime.
Da ne znam boju tvojih očiju.
Da me ne privlači tvoja prisutnost.
Dužni smo objasniti početak svima onima nas gledaju.
Svakim ih je danom sve više. I to me plaši.
Sudbina? Krinka čovječanstva, govorila sam.
Onda.
Ovih dana je posve drugačije. Ovih dana sam upoznala Nepoznatog.
Nepoznati i ja sjedili smo na kolodvoru.
Pričali o životima. Našim životima.
I pričali o nadrealnom. O sanjarenju.
O čežnji i tuzi za nepovratnim.
O gitari, filmovima i suncu.
Sve dok nisam shvatila da ima gustu, kuštravu kosu.
Da su mu ruke snažne, sa par umjereno istaknutih žilica.
Da njegove savršeno oblikovane crte lica odaju dozu zabrinutosti, ali i dostojanstva.
Dok nisam shvatila da ga žudno želim dotaknuti. Mirisati njegovu kožu.
Onda smo pričali o ljubavi. O tebi. O kaosu i gubitku.
O nama. O propalim obećanjima.
On uopće nije čekao vlak. Čekao je prijatelja.
Koji je došao baš onda kada i moj vlak.
Čudno, zar ne?
Bez brige, nismo se stigli pozdraviti.
Njegov prijatelj i moj vlak odvukli su nas svatko na svoju stranu.
Čak i sada razmišljam o boji njegovih očiju. A neznam mu ni ime.
Oprosti, dragi. Tako sam umorna.
Jer..kada smo mi sjeli i razgovarali?
O vjeri i ratu. O politici i moralu.
O ljubavi. O cvijeću.
Možda bismo se, da se uistinu ne poznajemo, samo dotakli u prolazu?
Otpili još jedan gutljaj kave i nastavili u rutini.
Nepoznati je zaslužio je biti ovdje. Jer otvara prozor za novi početak.
Sranje.
Ponekad poželim da se ipak poznajemo. Samo ne ovako dobro.
Da te pronađem u mraku i zagrlim s leđa.
Kao ti mene sada.
I ljubim u vrat dok ne poludiš.
Dok se ne omotaš oko mene poput udava.
Mi. Vječni dramatičari.
I ne, ne želim pričati o sebi. Ne želim ti reći koliko volim tvoje plave oči.
Jer su poput istrošenog klišeja. Dječje romantike.
A mi mrzimo romantiku.
Sjećaš se maslačaka sa zelene livade?
Svaki odnosi dio iluzije u svemir.
Sranje. Moj se vratio.
Nebo je danas bilo boje tvojih očiju.
Post je objavljen 20.06.2009. u 01:18 sati.