TEKST,NAPISAN U IME UREDNISTVA CASOPISA"KNJIZEVNA REVIJA".
U trenu kada,dragi citatelji,skromno se nadamo,budete citali ovaj tekst,
27.lipnja 1991.,bit ce iza nas U PROSLOSTI,toj nezasitnoj dami koja doista,
guta i prozdire sve i svasta a cije nam samrtne usne tako nezadrzivo i uporno i dalje nude kao jedinu i iskljucivu buducnost.Jer mi,kazu oni i uvjeravaju nas u to na svojim prepotentnim,crvenim plakatima s okusom baruta,ne znamo kuda idemo kada hocemo,niti vise niti manje no jedan covjeka dostojan europski prosjek.Bez balkanskih kolaca,polukolonijalne centralisticke pljacke,etc.etc.
Kada hocemo,a to valjda zele svi dobronamjerni i razumni ljudi bez obzira na nacionalnu pripadnost,NE pripadati jednome dosadnome,neljudskome,
uzaludnome,antipovijesnome,BEZOBALNOME PLUSKVAMPERFEKTU.
Proslome,svrsenome vremenu.
Zar zbog toga umiru,zar zbog takvih ambicija pogibaju osamnaestogodisnjaci a necija u rat gurnuta djeca kojima,ruku na srce,u tim godinama,jos uvijek,sladoled,prva piva i nevjesto zapaljene cigarete puno vise pristaju no zeljezne cijevi socijalistickog imperijalizma iz kojih na svoje vrsnjake i ine,njihove roditelje,skupa s odanom REZERVOM,ispaljuju sudbinsko olovo nase do lakata krvave sadasnjosti.
Zar se zbog toga,u Osijeku,nakon duhrerovskog tenkovskoga stampeda,
pucalo i puca u NAROD naoruzan cak i biciklima a kako su,primjerice,vec i
bili naoruzani nasi prijatelji,sugradjani i poznanici,umjetnici,
slikari...
Uniformirana,sivomaslinasta,rukovodeca gospoda,vjecito je voljela slikati se s narodom pa su u tu svrhu,najcesce osmoskolci bili vodjeni u karaule i kasarne,OD VARDARA PA DO TRIGLAVA na PASULJ kao temeljni topos,
metaforu i vrhunaravni smisao jedne,u biti,sumske metafizike.
Sada se,vise no ikada prije,gledajuci se uzajamno preko nisana,slikaju s tim istim narodom a koji je,gle cuda,odlucio ici do kraja i to samo zato sto su,
napisao bi Orwel,SVI JEDNAKI ALI NEKI JEDNAKIJI OD DRUGIH.
I ne voli kada TV-mikrofone koriste oni koji nam se,kao jedan koji je HRVATSKOJ obecao 10000 mrtvih,obracaju i prijete,a da nas zapravo,
nikada i nisu nista pitali.
A pitali bismo ih da li su oni vec usmrceni,oni nad kojima je DEJSTVOVALO divljastvo od kojega bi se postidjeli svi RAMBOIDNI LJUDI ovoga svijeta,
uracunati u taj broj ili ce,kao sto izgleda,to brojanje uvijek zapocinjati iznova?
Srpanj,1991.
(Delimir Resicki-"OGLEDI O TUZI")
Post je objavljen 18.06.2009. u 01:15 sati.