Dolazeci u posjet vidio sam veliku rupu
na zicanoj ogradi dusevne bolnice i pomislio
kako nikada necu biti tako nesto potrebno,
otvoreno i utjesno.Kroz mene nece nitko uci
niti izaci,nisam okrenut istovremeno na obje
strane,unutra i vani,ne cekam nikoga.
Sto sam ja prema jednom obicnom prolazu
kojega u zelje nedopusteno napravile,
kojega zelje odrzavaju i ni trenutak
ne ostavljaju samog?Cak se i kos
izgleda s visoke grane sprema
proletjeti kroz njega.
Post je objavljen 18.06.2009. u 00:51 sati.