Kad ljudsko biće na ljudskost zaboravi
U potpunosti predaje svoju dušu tami
Tad Svjetlosne poruke zaiskre u travi
Njihov sjaj sad doziva, ka Izvoru ih mami.
Međ' visokim drvećem nešto se događa
Smaragdni je plašt pozornica svijeta
Snop kozmičke svjetlosti u korijen pogađa
Na listiću svakome galaksija cvijeta.
Sve prožima životnost kad Svjetlo se rađa
Magličasti veo tajnovitost daruje
Potraga za Izvorom postaje sve slađa
U zvjezdanoj tišini opet ljubav caruje.
I kako da okrenem leđa ovom čudu
Koje me okružuje i u meni pleše
Pronese kroz glavu ideju neku ludu
Koju razum dlijetom svojim iskleše.
Jer ne može međ' cvijećem zvijezda cvasti
U krošnjama da l' može pun Mjesec snivati
Na malom šumskom putu Galaksija rasti
Može li se išta od navedenoga zbivati.
Kad Svjetlosne poruke zaiskre u travi
I njihov nas sjaj ka Izvoru mami
Čovjek se predaje Kozmičkoj proslavi
Na šumskome putu, više nismo sami.
Post je objavljen 17.06.2009. u 20:38 sati.