Ne volim pisati tuzne i tmurne teme, ali ponekad razmisljam i o tim stvarima gledajuci svijet oko sebe.
Ne volim pisati o svom privatnom zivotu ali ponekad napravim iznimku.
Ima li obitelji u kojoj je sve u redu i svi se vole ?
Jedini covjek na cijelom svijetu sa kojim ne govorim i nemam kontakta je moj rodjeni brat.
Tuzno, i cudno a nismo se nikada svadjali i neznam razlog zasto, ali nemamo kontakta vec godinama.
Jednostavno smo se prestali posjecivati, javljati i sa godinama smo postali stranci jedno drugome.
Vidjeli smo se prije nekoliko godina kod mojih roditelja, pruzili ruku jedan drugom, na rastanku se cak i zagrlili ali nakon toga sve je ostalo na starome kako je bilo nekada.
Snaha (bratova zena) mi se cak nije ni javila kada mi je umrla sestra, a to me uzasno boli, bio sam joj kao rodjeni brat.
Moj otac ima mladjeg brata sa kojim se nije vidio jedno 25 - 30 godina.
On zivi u Sarajevu i u ovom prokletom ratu izgubio je jedinog sina kojemu je bilo samo 23 godine, a mjesec dana nakon njegove smrti rodila mu se kcerka.
Malu nikada nisam vidio, otisla je sa mamom u USA i zive tamo ali nemamo kontakte.
Stric je nakon te tragedije klonuo duhom i vise mu nista na svijetu nije vazno.
Cuje se jako rijetko sa mojim ocem na telefon, isplacu se jedan drugom i to je sve.
(Ove godine se nadam da cu otici u Sarajevo da ga vidim, sada je vec 18 godina od posljednji puta kad smo se sreli i vidjeli. Naravno da ga volim, pa moj stric je.
Kada smo 1991 godine ostali na ulici i otisli iz Vukovara, malo je bilo onih koji su nam ponudili pomoc na bilo koji nacin, a najmanje je bilo rodjaka i rodbine.
Put nas je odveo u Njemacku a nedugo nakon naseg dolaska poceli su se javljati rodjaci i svi oni koji nas nisu poznavali kad nam je trebalo.
Neki su me cak pronasli i za vrijeme boravka u Australiji da bi im napravili garancije, a kada su dosli zivjeti u Australiju nisu nam se nikada vise ni javili.
Pomogli smo svima koliko smo mogli zato sto smo osjetili kako je to biti na ulici.
Nakon povratka po zavrsetku rata, svi su otisli u svoje domove a mnogi nas se vise nikada nisu ni sjetili.
Sa mamine strane imam jako puno rodbine oko Slavonskog Broda a ne poznajem skoro nikoga.
Jednom davno, sam slucajno na radio Sl. Brod cuo svoje prezime i ostao iznenadjen, pa sam pitao oca tko je to i saznao da imam rodjicu mojih godina. Izlazili smo u istom gradu, mozda i u iste kafice i tko zna sta se moglo desiti greskom odraslih sto nam nisu na to skrenuli paznju.
Sa tatine strane vecina rodbine je u Bosni, ali vecinu sam sreo jedan ili dva puta u zivotu i nemamo nikakve kontakte.
Pitam se cesto puta mora li sve to biti bas tako ili jednostavno nasa obitelj ima neko prokletstvo koje nas prati iz davnih vremena ?
Tuzno je da braca i sestre nemaju kontakte, a imam dva sina i mislim da bi mi bilo jako tesko vidjeti da njih dva ne mogu zajedno .
Prije nekoliko dana pronasao sam na internetu nekoliko rodjaka i javio im se svima na mail da vidim od koga su i ciji su i zaista me je obradovalo da vidim kako se obitelj prosirila i ima prekrasne i lijepe potomke.
Lijepo je to vidjeti i znati, a odlucio sam ove godine te rodjake posjetiti ponajvise iz razloga da se upoznaju djeca.
To su sada skoro sve vec momci i cure i bit ce mi drago ako uspostave kontakt i ne zaborave se.
Kako je u vasim obiteljima, ima li svadje, ljubomore, podmetanja, netrpeljivosti............... ?
Mozda ste sretnik i rijetki kod kojih toga nema.
Post je objavljen 17.06.2009. u 09:28 sati.