i dalje tečem...
nezaustavljivo
razlijevam se
koritima podatnim
pa prpošne pritoke i krotke potoke
u sebe salijevam
žedno upijam
ljubomorno povlačim
u nabore mojih vrtloga...
i tečem...
smireno i tiho
i za najjača vjetra
jer
reče netko –
duboka voda tiho teče...
a tko zna što na dnu
u mulju skriva
i koliko kamenja
u sebi šutke kotrlja...
tečem...
oblacima odraz oslikavam
rakovima riječnim skrovište nuđam
i ribama plašljivim
a tebi biserne kapi
rane da ti operem
da te okrijepim
uspomene zacijelim...
još u meni snage ima
za nagla poniranja
i izvore nove
al ne i za bol
što vode mi zamuti
gledajuć te kako na obali ostaješ
na sigurnom
dok protičem mimo tebe
ususret daljinama nekim
gdje biti te neće
tiho...
Post je objavljen 16.06.2009. u 12:26 sati.