Your tears don't fall, they crash around me, her conscious calls, too guilty to come home.
Ahem da.
Tesko je krenut s ovakvim postom.
Uvijek sam imala prolema s time.
Pa cu ovako.
Ona...
Ona je bila moje svjetlo,
razlog ustajanja svakog jutra.
Najveci dio moga zivot.
Tj. bila je moj zivot.
Upravo tako... BILA.
14 godina...
Proslo je u treptaju, zar ne Matea?
Sve sto sam dobila od tebe bilo je
"Vasa da znas, ovih zadnjih mjesec
dana bez tebe bilo mi je najljepsih mjesec
dana."
Mislim hvala ti Matea.
Ako je to sve sto sam zasluzila nakon 14 godina,
zaista hvala.
Uspjela sam zaboravit na to kad sam dosla na trg,
pocela sam se s Dodekom zajebavat i naganjat po trgu.
I sve je bilo super do momenta dok se nisam sjela.
U sekundi su suze opet krenula niz obraze.
Gubitak.
Gubitak osobe koja ti je 14 godina iliti cijeli zivot
bila oslonac i razlog za ustajanje ujutro.
U momentu kada si izgovorila onu recenicu,
nesto me prerezalo iznutra. Svaki momenat
prosao mi je pred ocima. I u sekundi su nestali.
Kao da se mozaik cijelog mog zivota u momentu
raspao.
The moments die, I hear no screaming,
the visions left inside me are slowly fading,
Would she hear me if I call her name?
Would she hold me if she knew my shame?
Bol, postaje sve jaca, iz momenta u momenat.
Sve je palo u vodu, posljednjih 14 godina
srusilo mi se pred ocima, i jednostavno sam
to tako pustila da se dogodi. A sta da joj radim?
Opet mi je draze ako je sretna bez mene.
Unatoc tome sto ce to mene boljeti do kraja zivota.
Jedna osoba preporucila mi je da je probam zamrzit.
Ali ne zelim. Bila je moje svijetlo na kraju svakoga
tunela. ZAsto da je mrzim? Zato sto je svoj zivot
odlucila napraviti boljim bez mene? Ne.
To definitivno nije razlog da ju nakon 14 godina mrzim.
Ne. Nikada je necu mrziti. NIKADA. Nikada to necu moci.
Suze teku same od sebe, jedna za drugom. samo kapaju
niz moje obraze. A jebiga, valjda sam tako zasluzila.
Za mene ne postoji drugo objasnjenje... Jucer sam se
iznenadila. Zapravo sam shvatila da nije bila jedina koja
mi znaci pun kurac u zivotu. Ima ih jako puno. 90% ekipe
jucer je primjetilo moje suze. 90% je doslo i zagrlilo me,
tjesilo me. Tih 90% ekipe natjeralome da im kazem sto se
dogodilo. Unatoc tome sto sam htjela sutit. 90% ekipe
jucer me molilo da se barem jednom nasmjesim. I na kraju
jesam, iskreno sam se nasmjesila. Jebeno vas obozavam CCZ.
Jebeno vas obozavam. Jedinstveni ste, nezamjenjivi.
I tako mi je jebeno drago sto vas imam.
To bi bilo to ekipa. Ja vise neznam sto reci, napisati.
Mislim da sam reklasve sto sam mogla.
Uzivajte, ludujte, i nemojte nikada nikome dopustit da vam
ovo napravi, niti vi nemojte to nikome nikada napraviti.
Jer fakat prejebeno boli.