Vlakovi…
idu naprijed…
prolaze… i odlaze…
isplaniran svaki pokret…
oni kreću i to je jedino bitno..
bez obzira na kišu…snijeg…
godišnja doba…
važno je samo da stižu na vrijeme…
Slično je i s ljudima..
kreću naprijed..
prema očekivanjima..
'dok hodaš,dobro si..'
bez obzira na godišnja doba..
rane.. davno stvorene ožiljke..
Svijet je i dalje isti…
oni samo prolaznici…
kao da ništa što se događa
ne može utjecati na vlakove..
ljude..
godišnja doba..
Ali ponekad..
u nekom skrivenom trenutku vremena…
netko zaputi pogled..
prema staroj pruzi..
kojom već dugo nitko ne prolazi…
i ondje nađe zaboravljen vlak…
vlak koji je stao…
on još uvijek priča priče o svojoj sudbini…
o ljudima koje je susreo…sretnima i tužnim…
svako lice koje je susreo… u toj vrevi i vremenu..
kao da je ostalo zauvijek urezano u njemu…
i mjesta kojima je prolazio….
i stvarao uspomene … dobila su mjesto u njegovim pričama..
Tek rijetki vide taj vlak…
iako nije daleko…
zato što jure za onima koji se još kreću..
On je stao…
više mu nije bilo do borbe s vremenom…
planovima… godišnjim dobima..
I danas priča priče o ranama koje bole…
ožiljcima čiji je rob postao…
A opet…nikog nije briga…
sve dok oni kreću naprijed.
Post je objavljen 14.06.2009. u 17:57 sati.