Pregled posta

Dreams come true. Don't they ?

Ugodno proljetno podne. Blag povjetarac. Nježan miris cvijeća u zraku. Polako je koračala rubom nogostupa. Podigla je pogled prema nebu. Bilo je tako.. savršeno. Iznad nje prostirala se savršena modra beskonačnost. Misli su joj već odlutale.. Spustila je pogled i ugledala svoj odraz u izlogu kraj kojega je prolazila. Opazila je taj mali, gotovo nezamjetan osmijeh koji joj se nekako našao na licu. Nije mogla ne primijetiti taj sjaj u očima. Po tko zna koji put toga dana ona se smiješila. Kao nikada prije. Bila je ona inače poprilično ozbiljna osoba koja je imala neku magičnu sposobnost u svemu uvidjeti nešto loše. No sve kao da se promijenilo u zadnjih nekoliko tjedana. Svaki puta kada bi samo pomislila.. Srce bi joj se uzbuđeno promeškoljilo tamo negdje unutra, a sićušni bi joj leptirići pronašli put do svakog, pa i najskrivenijeg, dijela tijela.

Dok je tako hodala sve što je osjećala, sve što je vidjela oko sebe, sve o čemu je mislila.. Mogla je sažeti u samo jednoj riječi.. Sreća. Tako predivna, tako ispunjujuća.. Tako predivna. Nije zamjećivala ništa oko sebe. Nije zamijetila staricu koja je psujući pretraživala obližnju kantu za smeće. Nije primijetila uznemirenu ženu koja je urlala u svoj mobitel. Nije zamijetila onih nekoliko kapi sipke proljetne kiše koje su joj se plaho spustile na kosu. Nije primijetila svoju razbarušenu kosu koja je bez ikakvog reda vijorila na krilima vjetra. Nije primijetila uplakanog dječačića koji je želio sladoled.
A i da ih je primijetila, to ne bi ništa promijenilo. Zadnjih nekoliko tjedana ništa ju nije moglo zaokupiti na više od nekoliko trenutaka. Koliko god to dobro ili loše bilo nakon nekoliko bi sekundi jednostavno isparilo.. Kao da nikada nije ni našlo put do njenih misli.
I osmijeh bi joj se ponovo vratio na lice. I sreća bi ju preplavila. Taj savršen osjećaj.



Mnogi su joj se u školi obraćali. Uzbuđene prijateljice koje su jedva čekale da joj se pojadaju ili pohvale. Ona bi ih šutke saslušala ne skidajući onaj izdajnički osmijeh sa lica. A onda bi lagano kimnula glavom i opet se vratila svojim mislima.

Konačno je došla do svoje kuće. Pred vratima je skinula tešku torbu s ramena i počela ju pomno pretraživati ne bi li pronašla ključeve kuće. Konačno ih je pronašla zaboravljene između nekoliko knjiga. Ušla je u kuću zahvalna na klimi. Bilo je tako ugodno. U nekoliko je koraka došla do stola u kuhinji gdje je bila neurednim rukopisom našvrljana poruka na kojoj joj je sestra poručila da je na igralištu i da je neće biti nekoliko sati. Osmijeh joj se ponovo našao na licu. Odlično. Sama je doma. Nitko je neće ometati. U miru je pojela ručak ni ne pogledavši u veliki crni televizor koji se nalazio samo nekoliko metara od stola. Televizija ju ni najmanje nije zanimala. Nisu joj trebali nestvarni filmovi u kojima se glavnim likovima ispunjuju svi snovi. Ionako se ona već neko vrijeme osjećala kao da je zatočena u nekom predivnom filmu. Samo se bojala kraja. Što će biti kada se vrpca odvrti do kraja. Što će je tamo dočekati? Nije sada željela o tome razmišljati.

Stepenicama se uputila prema svojoj sobi. Zatvorila je za sobom vrata i pogledom obuhvatila tu svoju predivnu, sunčevim zrakama prošaranu sobu. Otišla je do svoga radnog stola koji se nalazio tik do velikog prozora kroz koji je zahvalno prodiralo sunce. Na stolu se iznenada oglasio njen mobitel znakom za poruku. Nije morala ni spustiti pogled da bi znala od koga je poruka.
Znala je da je od Njega. On je bio jedini koji bi je se sjetio u pol bijela dana. U poruci ju je pitao kako je prošao test iz biologije. Biologija? Gotovo je zaboravila da je prije samo nekoliko sati pisala test. Kao da je to bilo nekoliko svjetlosnih godina iza nje. Odgovorila je da je prošao dobro i pitala ga kako je njemu bilo u školi. Pogledala je na sat iznad stola koji je pokazivao da je pola 3. Znala je da je on sada negdje u zagušljivom autobusu na pola puta od škole do kuće. Mobitel se opet oglasio. Poručio joj je da dolazi doma za pola sata.. Ona mu je samo kratko odgovorila da će ga čekati na stanici.

Otvorila je svoj, sve samo ne uredan ormar. Sa hrpe odjeće koja je ispala iz njega podigla je prvu majicu i traperice. Nije joj bilo važno kako izgleda. A znala je da ni Njemu nije bilo važno. Posljednjih je tjedana izgledala gotovo neprepoznatljivo. Svoj je blještav nakit i šminkersku odjeću zamijenila opuštenim, gotovo nemarnim izgledom, a često bi zaboravila i na šminku. Sa stola je pokupila mobitel i ključeve i brzim koracima, preskačući po 3 stepenice stigla u prizemlje. Bacila je pogled na sat. Autobus dolazi za 10 minuta. Imala je dovoljno vremena. I to je bila jedna od brojnih stvari koje su se promijenile. Više nije kasnila. Ili barem ne onda kada se trebala naći s Njim. Svaki trenutak s Njim joj je bio previše dragocijen da bi ga samo tako propustila.
Laganim se hodom zaputila prema stanici. Ulica je bila gotovo prazna. Klinci su već stigli doma iz škole i gledali meksičke sapunice dok su njihovi roditelji još uvijek bili zarobljeni tamo negdje u nekom malom uredu.
Kada je stigla do stanice isprva joj se činilo da je uranila, no onda je nekoliko metara dalje ugledala nekoga tko je bio glavni krivac za svu tu sreću. Polako joj je prišao i zagrlio ju. Kada je osjetila njegov čvrst, ali ipak tako nježan zagrljaj tjelom joj je prostrujala onaj tako poznat, a opet tako nov i uzbudljiv osjećaj sigurnosti. Osjećaj da postoji netko tko te voli, kome je stalo do tebe, tko će uvijek biti tu da te podrži i brani. Znala je da konačno postoji takva osoba. Poljupci koji su uslijedili to su samo potvrdili. Primio ju je za ruku i opušteno čavrljajući zaputili su se. Nekamo. Nije joj bilo bitno kamo. Dok ju je god držao za ruku sve joj je oko nje bilo nevidljivo. Zastali su na semaforu. To joj je dalo nekoliko trenutaka da ga u miru promotri. Obožavala je te smeđe oči i tu smeđu razbarušenu kosu. Obožavala je sve vezano uz njega. Obožavala je onaj osmijeh kojim bi ju uvijek dočekao. Tako su hodali neko vrijeme. Nije znala jesu li hodali tek nekoliko minuta ili već nekoliko sati. Nije bila opterećena vremenom. Pokušavala je uživati u svakom trenutku s Njim.
Tada su se konačno zaustavili u njenoj ulici. Znala je da je sada vrijeme za oproštajni osmijeh i onaj sladak poljubac kojim ju je ispraćao svaki dan. Nije bila tužna. Znala je da će ju isto dočekati i sutra.
Pozdravili su se, On se zaputio ulicom prema svojoj kući, a ona je stajala gledajući ga kako odlazi nekoliko trenutaka. Vjetar, koji je sada već bio poprilično hladan, neprestano mu se igrao s kosom. Tada ju je hladan nalet vjetra vratio u stvarnost i ona je pohitala prema svojoj kući. Pozdravila je roditelje, u prolazu pokupila nešto za jelo i opet se zaputila u svoju sobu.
Tamo je, polusvjesno, riješila zadaću i spremila torbu. Pogledala na sat. Iako je bilo tek 11 sati ona se odlučila spremiti za spavanje..

Kao i svake večeri prije spavanje, u svojoj je omiljenoj pidžami sjedila na klupici koju joj je ispod prozora napravio tata. Tako je mogla u miru promatrati nebo posuto zvjezdama i prepustiti se svojim mislima. Te je večeri nebo bilo predivno. Posuto malim zvjezdicama koje kao da su treperile pozdravljajući ju. Razmišljala je koliko je ljudi upravo tog trenutka gledalo u to isto nebo. Koliko je djevojaka i mladića sada sanjarilo. Neki od njih razmišljaju o divnim stvarima koje su im se već desile, o svojim voljenima.. Neki su pak usamljeni i tužno se prisjećaju nekih lijepih trenutaka iz davnih dana i snuju neke svoje snove.

Prisjetila se kako je i ona prije samo nekoliko tjedana tako razmišljala. Kako je po tko zna koji put maštala o tome da ga sretne da joj se on obrati.. Da joj kaže kako prema njoj osjeća ono što je i ona već toliko dugo osjećala prema njemu. Sada se mogla sjetiti onog svoj sjetnog osmijeha koji joj se tada našao na licu. Nije se mogla ni nadati da će se tako nešto dogoditi. Sjećala se da je u pozadini tiho svirala pjesma Dreams come true. Voljela je tu pjesmu. Možda zato jer se i dalje skriveno nadala da će se njeni snovi ostvariti. Iako u to nije vjerovala..
No ipak, ona je danas sjedila na istom mjestu kao i tada, u istoj pidžami kao i tada.. I razmišljala je o sasvim istoj osobi. Zamišljala je iste stvari. Samo što danas to više nisu bile samo puste želje i snovi, danas je to bila stvarnost. Ili su ju bar svi uvjeravali da to nije samo san. Ipak, ona se i dalje osjećala kao da se našla zatočena u nekom snu, predivnom snu iz kojega nikada više nije željela izaći.

Sjetila se kako je tada bila potištena, sjetila se onih suza koje su joj potekle licem. Sjetila se kako nije vjerovala.
U tih je nekoliko tjedana shvatila kako se sve može promijeniti u samo nekoliko trenutaka. U samo trenutku mogao nam se preokrenuti cijeli život. I sada za nju to nije bila samo puka fraza već činjenica. Sjetila se kako im je jednom davno, još u osnovnoj školi, jedna učiteljica govorila o tome kako je na svakome od nas samo da nešto želi. Rekla je da moramo samo nešto doista jako i svim svojim srcem željeti i tada će se to i obistiniti. Sjećala se da je i tada, tih davnih dana željela istu stvar kao i prije samo nekoliko tjedana. Željela je osjetiti zagrljaj iste osobe, željela se osjećati voljenom.
A sada se tako i osjećala. Konačno. Nakon toliko godina i toliko snova, želja i nadanja.

Bila je sretna.

Post je objavljen 14.06.2009. u 12:02 sati.