Marketing
Kiraware Matsuko no isshô (2006.) Tetsuya Nakashima
Fu Manchu je jednom rekao, misleći na lica nas bijelih i okruglookih ljudi, kako mu sva izgledaju isto. («They all look the same to me!») Tako se i meni činila šačica novijih japanskih filmova koje sam imala priliku vidjeti. Tim je ljepša slučajnost da mi se pod prstima našao mlađi orijentalni film nad filmovima – „Sjećanja na Matsuko“, poznatog redatelja reklama Tatsuya Nakashime.
Ovo je djelce harmonično carstvo nelogičnosti. Kao prvo, snimljen je prema knjizi (Muneki Yamada) koja mu je – dajem ruku u vatru – inferiornija. Knjiga se zapravo trebala napisati nakon što je snimljen film! Onda drugo – on priča o nečijem osobnom paklu rajskim slikama i medenim stihovima. Depresivna stvarost života junakinje Matsuko Kawajiri zarobljena u kontrastu šarenog mjuzikla i crtića čini cijelu priču nadrealnom i neopisivo žalosnom... Glumica Miki Nakatani sposobna je prikazati strahoviti emotivni raspon. Samo radi nje ovaj film čisti je ep, svidjela se ova salata žanrova nekome ili ne.
O Matsuko u filmu pričaju njezina obitelj i prijatelji, ali i ona sama kroz njih, tako da se intimnost tragedije čini sasvim bliskom. Odrasla žedna očeve ljubavi, koji je cijeli život žalio zbog bolesti svoje druge kćeri, njezine sestre, nakon incidenta u školi na kojoj je radila, Matsuko odlazi u svijet koji će joj nametnuti uloge eskort-dame, ubojice, frizerke, yakuzine žene i konačno, prolupale klošarice. Njezin svaki pad završava vrlo grubo, ona punim licem tresne o pod i kaže kako je ovo sada konačno kraj...ali ne. Normalan čovjek se pita koji je njezin razlog da uvijek iznova ustaje? Matsuko je svjetska prvakinja u mazohizmu, ništa drugo. Kod nje se lijepo događa samo u snovima.
Režiser Nakashima spaja suštine filma i življenja – ovo je život ispričan najfilmskiji moguće. Sve što se priča o životu Matsuko Kawajiri suprotstavlja se načinu na koji se priča: Čista promidžba poslovice kako je život (drugih) izvana gladac, a iznutra jadac. Previše jarkih boja koje zagušuju emotivni crnjak.
Ma sigurna sam da se lakše probuditi iz noćne more nego nakon lijepog sna – čovjek se iskreno poveseli životu. S Matsuko su te neke nelogičnosti prokazane, ona sanja život kakav bi htjela, a živi noćnu moru. Pjeva sklopljenih očiju, a budna plače...sve zajedno – Nakashimin manipulatorski projekt koji ima za cilj u roku 2 sata emotivno isprazniti gledatelja-žrtvu. I još povrh svega vrlo japanske vizualne CGI vratolomije...čovjek se osjeća kao Krava i Pile kada su u jednoj epizodi završili unutar virtualnih zidova proždiruće video-igrice.
Još mi nasumično pada na pamet Woody Allen. Pitala sam se koliko su poneki njegovi filmovi zakrpe nečeg već viđenog, a koliko čvrsta i nerazdvojiva slitina. Koliko je autorski reciklirati tuđe slike, atmosfere, glumce, scenarije...? ALI. Ali, ali...efekt je to što se broji! Kad živčani zavrčeci polude od komunikacije. «Sjećanja na Matsuko» sjećanja su na mnoge filmove (neko će vidjeti «Moulin Rouge», netko «Građanina Kanea»), istinska posveta kinu. Kao harmonika rastegnut i kao život apsurdan kraj filma (stepenice koje vode u raj...), umjesto da se čovjek nasmije stereotipu, na površinu izlazi nezaustavljiv poriv da se pusti glas iz stisnutog grla.
Zaključak: ovo je japanski Woody Allen projekt – neurozan spoj nečije loše karme ubačene u čušpajz Disneyevog crtića, Fellinijevog kazališta, boja u kakvima obitava Amelie, bollywoodskog mjuzikla, Sirkove limunade iz dana najboljih mišica Rocka Hudsona...ma sve već viđeno. Ali nikad spremljeno na ovakav način. Lako je pročitati recept iz kuharice i zaboraviti da je svaki faličan, da je nešto ili namjerno prešućeno ili da će za savršeno jelo biti presudan talent i iskustvo kuhara. Ovo Nakashimino jelo konzumirati dok je još vruće, uz palomu i sa šakom Persena!
Isječci iz filma s originalnom pjesmom: Bonnie Pink - Life is Bubble
Trailer filma
Post je objavljen 14.06.2009. u 11:49 sati.