Marketing
TV kulinarstvo – usta puna slasti
Ima nešto hipnotično u ovim silnim kulinarskim emisijama koje su se zadnjih godina po tv-u nakotile. Tamo negdje oko ručka dok taman srčeš juhu i hladiš opareni jezik odjednom se ničim izazvan nađeš neodoljivo uvučen u tuđi lonac nekog potpunog stranca i sa zanimanjem pratiš čime će to današnji domaćin potrovati pardon.. pogostiti svoje jednako nepoznate goste.
A pogotovo kad taj domaćin recimo pojma nema o kuhanju pa recimo plavu ribu uvali u trendovski sveprisutno vrhnje za kuhanje, a komad najlipše teletine, onu najfiniju ružicu šta je mekana ko pupa, umisto da samo dvaput okrene na tavici on je iščereči u nekom kiselom umaku do neprepoznatljivosti, a povrće naprosto utopi u loncu domaće masti da vam se i od samog pogleda na tu jezovito ubojitu smjesu triput okrene želudac - e ali vi se tek onda osjećate kao beg! 
Vi tek onda svjedočeći tom kulinarskom zločinu date oduška svim svojim neostvarenim kuharskim ambicijama koje ste potajice gajili tamo još od Vegetinih desetminutnih majstorija nezaboravnog dvojca Mlakar-Karapandža sa ´Malim tajnama velikih majstora kuhinje´.
Pa sve u nevjerici prijetite pirunom tom jednodnevnom kulinarskom zločincu i amateru, te mu punih usta i mljackajući onaj svoj zagoreni šnicel dobacujete preko ekrana - ´Vidi budale šta radi! Vidi molim te šta on radi!! Pa je li on normalan?!´
I dok vas žena tapka po leđima jer ste se od šokantnog prizora punjenih jaja u sladoledu od zgnječenih hrenovaka zagrcnuli njenim kumpirom, vama isto nekako oko srca milo jer znate, vi naprosto znate, da bi vi to sigurno ma sto posto bolje izveli od tog jednog najobičnijeg kulinarskog kriminalca 
Govorim naravno o Večeri za 5 i njenom neobičnom običaju da spoji nespojive čudnovate petorke, pa kad ih još onako poredaju i fotkaju jedne uz druge kao da božemiprosti privode osumnjičene, pa kad vidite te bljedolike face – onda ova moja teorija o kriminalcima i nije baš za bacit
Još je najbolje kad pitaju nekog od gostiju, po mogućnosti najmlitavijeg sa osobnošću vinogradarskog puža, da kakvi su mu dojmovi i kakav misli da će on sutra biti, a on pun entuzijazma i nezaustavljivog poleta, baš kao naš ministar turizma Bajs, veli – ´Paaaaaa.. ovaj… malo mi je… ovaj.. falilo… atmosfereeeeee… je li… ja ću tome… ovaj… boljeeee… prido..nijeeeeti.´ Ma prijatelju ti bi atmosferi mogao pridonijeti jedino da se večer prije dobro preždereš domaćeg fažola 
No nije sve tako loše kako zvuči, ima tu i zanimljivih pojava, doduše pomalo i iritantnih na svoj način, ali zanimljivih. Kod Ane je recimo uvijek zanimljivo iako njeni fensi-šmensi receptići, a i picajzlast način pripreme da prostite - nisu za normalno pučanstvo. Normalno pučanstvo nema ni živaca ni vremena, a borami ni onakvu kuhinju niti svemirsku aparaturu s kojom će se cjelodnevno zajebavati oko gnječkanja i pipkanja nekih minijaturnih porcijica šargarepica.
Sjećam se kad je jednom pripremala neki gulaš od telećeg repa ili nešto tako, pa je onda tu kržljotinu toćala u pacu dva dana prije, pa ga je onda kuhala u vinu još pola dana, pa joj ni nakon pola dana mrcvarenja zadnjeg kraja te jadne beštije u tom vinu nije bilo dosta nego mu je tek onda išla vaditi dušu i onim svojim probirljivim prstićima čupkati sa tog kržljavog repa sitne komadićke mesa (prokleto piplav i spor proces)
od kojih je na kraju ispala neka bijedna mižerna hrpica veličine i izgleda osrednjeg pasjeg govanca, da bi tek onda to osrednje pasje govance ponovo bacila na češnjak dinstati i raditi poseban toć´ od kojeg na kraju preliveno po onoj riži ili čemu već - nije ostalo brat bratu ni za pod krnjavi zub 
E jebenti takvo kuhanje!
Ta recite vi meni, koja normalna žena i koje normalno ljudsko biće ima vremena za toliki trodnevni preserans oko pijata nečeg nedefiniranog, a pripremljenog samo zato da bi se pred gostima moglo reći evo ja sam pripremila to i to, nećete se od toga najesti, ali to je tako cool i in?
Ma mrš! Sveserem ti se ja na kul i in, i na okruglu mrkvu i kockastu pomidoru!
Onda rađe biram one kriminalne frikove i njihovo povrće u masti, barem ne odeš doma gladan (to jest do prvog prohoholjeva).
I kad smo već kod prohoholjeva, Mirkeca F. i njegovo cirkusiranje uopće ne ubrajam u kulinarstvo jer taj cirkusant oko onih studijskih špakerčića i dueta kuharskih debeljčića samo prošetava i dobacuje glupe komentare, čak ne zna ni pošteno gurnut crveni nos u prvu teću kao što to pak vrhunski radi jedan drugi originalni - bonkulović Bakalović. To kako se taj čovjek uvijek i svugdje zna dobro najesti to već ulazi u antologije televizijskog izjeličarstva, pa je po meni čak odavno prešišao i legendu Mladena Stubljara koji je u svojim reportažama za ´Plodove zemlje´ i ´More´ uvik znao di je najbolja pošta za ribu a di za pršut, di za bilo a di za crno vino.
Renea njegov crveni nos jako dobro služi i vodi di god se nešto kuva, pa makar to bila i Ana, pijaca, studio HRTa ili konačno bilo kakva morska sika na kojoj će mu lokalni ribar strugati priljepke sa stina, a ovaj će sa mikrofonom u ruci nad njime sladostrasno mljackati i ispitivati - a šta ćemo sad sa njima, kuhati ili pohati, vino ili ulje? I što god da mu se ponudi i kako god da je pripremljeno on će to baš vidljivo slasno smazati, uvik okom gledajući ima li štogoda još, jer taj je uvik dobrog zalogaja gladan. E lipo li mu je božemili, da mu se barem jednom izjeličarskoj gujici mlade janjetine naist. S kim s čim, s kapulicom mladom.
Ali nitko, nitko ne može življe i realnije preko televizije dočarati slast dobre papice od jednog jedinog majstora, kralja, ma šta kralja - cara! Ili kao što je Špiro Guberina u kultnoj Buži sa tarace Ivici Vidoviću pod nos obisija cara od rib´ (zubaca), e tako je i barba Veljko Barbieri sa svojim ´Kanconijerom´ - kulinarski car od rib´ među svim ovim ostalim priučenim šparima. A ruku na srce tako nekako i izgleda, ko zubatac, s onim okruglastin očalima i buljavin ribljin očima
Govorim naravno o Večeri za 5 i njenom neobičnom običaju da spoji nespojive čudnovate petorke, pa kad ih još onako poredaju i fotkaju jedne uz druge kao da božemiprosti privode osumnjičene, pa kad vidite te bljedolike face – onda ova moja teorija o kriminalcima i nije baš za bacit
Još je najbolje kad pitaju nekog od gostiju, po mogućnosti najmlitavijeg sa osobnošću vinogradarskog puža, da kakvi su mu dojmovi i kakav misli da će on sutra biti, a on pun entuzijazma i nezaustavljivog poleta, baš kao naš ministar turizma Bajs, veli – ´Paaaaaa.. ovaj… malo mi je… ovaj.. falilo… atmosfereeeeee… je li… ja ću tome… ovaj… boljeeee… prido..nijeeeeti.´ Ma prijatelju ti bi atmosferi mogao pridonijeti jedino da se večer prije dobro preždereš domaćeg fažola No nije sve tako loše kako zvuči, ima tu i zanimljivih pojava, doduše pomalo i iritantnih na svoj način, ali zanimljivih. Kod Ane je recimo uvijek zanimljivo iako njeni fensi-šmensi receptići, a i picajzlast način pripreme da prostite - nisu za normalno pučanstvo. Normalno pučanstvo nema ni živaca ni vremena, a borami ni onakvu kuhinju niti svemirsku aparaturu s kojom će se cjelodnevno zajebavati oko gnječkanja i pipkanja nekih minijaturnih porcijica šargarepica.
Sjećam se kad je jednom pripremala neki gulaš od telećeg repa ili nešto tako, pa je onda tu kržljotinu toćala u pacu dva dana prije, pa ga je onda kuhala u vinu još pola dana, pa joj ni nakon pola dana mrcvarenja zadnjeg kraja te jadne beštije u tom vinu nije bilo dosta nego mu je tek onda išla vaditi dušu i onim svojim probirljivim prstićima čupkati sa tog kržljavog repa sitne komadićke mesa (prokleto piplav i spor proces)
od kojih je na kraju ispala neka bijedna mižerna hrpica veličine i izgleda osrednjeg pasjeg govanca, da bi tek onda to osrednje pasje govance ponovo bacila na češnjak dinstati i raditi poseban toć´ od kojeg na kraju preliveno po onoj riži ili čemu već - nije ostalo brat bratu ni za pod krnjavi zub E jebenti takvo kuhanje!Ta recite vi meni, koja normalna žena i koje normalno ljudsko biće ima vremena za toliki trodnevni preserans oko pijata nečeg nedefiniranog, a pripremljenog samo zato da bi se pred gostima moglo reći evo ja sam pripremila to i to, nećete se od toga najesti, ali to je tako cool i in?
Ma mrš! Sveserem ti se ja na kul i in, i na okruglu mrkvu i kockastu pomidoru!
Onda rađe biram one kriminalne frikove i njihovo povrće u masti, barem ne odeš doma gladan (to jest do prvog prohoholjeva).
I kad smo već kod prohoholjeva, Mirkeca F. i njegovo cirkusiranje uopće ne ubrajam u kulinarstvo jer taj cirkusant oko onih studijskih špakerčića i dueta kuharskih debeljčića samo prošetava i dobacuje glupe komentare, čak ne zna ni pošteno gurnut crveni nos u prvu teću kao što to pak vrhunski radi jedan drugi originalni - bonkulović Bakalović. To kako se taj čovjek uvijek i svugdje zna dobro najesti to već ulazi u antologije televizijskog izjeličarstva, pa je po meni čak odavno prešišao i legendu Mladena Stubljara koji je u svojim reportažama za ´Plodove zemlje´ i ´More´ uvik znao di je najbolja pošta za ribu a di za pršut, di za bilo a di za crno vino.
Renea njegov crveni nos jako dobro služi i vodi di god se nešto kuva, pa makar to bila i Ana, pijaca, studio HRTa ili konačno bilo kakva morska sika na kojoj će mu lokalni ribar strugati priljepke sa stina, a ovaj će sa mikrofonom u ruci nad njime sladostrasno mljackati i ispitivati - a šta ćemo sad sa njima, kuhati ili pohati, vino ili ulje? I što god da mu se ponudi i kako god da je pripremljeno on će to baš vidljivo slasno smazati, uvik okom gledajući ima li štogoda još, jer taj je uvik dobrog zalogaja gladan. E lipo li mu je božemili, da mu se barem jednom izjeličarskoj gujici mlade janjetine naist. S kim s čim, s kapulicom mladom.
Ali nitko, nitko ne može življe i realnije preko televizije dočarati slast dobre papice od jednog jedinog majstora, kralja, ma šta kralja - cara! Ili kao što je Špiro Guberina u kultnoj Buži sa tarace Ivici Vidoviću pod nos obisija cara od rib´ (zubaca), e tako je i barba Veljko Barbieri sa svojim ´Kanconijerom´ - kulinarski car od rib´ među svim ovim ostalim priučenim šparima. A ruku na srce tako nekako i izgleda, ko zubatac, s onim okruglastin očalima i buljavin ribljin očima
No očale ili ne, dovoljno je samo poslušati kako barba Veljko priča nad onim svedalmatinskim restoranskim, hotelskim ili konobastim tećama, pa ma štogod u njima bilo, kakav neretvanski brudetić, kakva hobotničica, kakvi mladi bob sa domaćom panceticom i suvin mesom, ma uopće nije bitno - njemu su uvijek slasti puna usta! Milamajko sve ga slušaš kako priča i mljacka, kako mljacka i priča i sve ti milibože zazubice rastu, sve ti nešto u stomaku kruli. Posli njegovih kulinarstava, koja su pravo onako narodna, prijemčljiva, široke ruke, di se ne gleda u dek´soli nego čovik normalno i pošteno odoka bez imalo straha (i za kulinarstvo kastrirajućih uputa kojekvih bjelosvjetskih kuvarica) ubaci u lončinu prstohvat-dva, pa doda dobrih bokuna riba, šaku papra u zrnu, pa štogoda domaćih grubo narezanih pomidora, list lovora, lipo zalije decom maslinovog i litrom vina i na kraju uzme kuvaču pa promiša i poklopi i pusti da se krčka dok on vamo uz melodične zvukove mediteranske gitare lipo besjedi kojekakve poluerotske-polumitološke pričice… čovik se pita - ma živote, a kuš´lipše?! Ajde recite, a kuš´lipše!
Post je objavljen 15.06.2009. u 12:00 sati.