Marketing
Kako je Stipa prevario prirodu
Stepan Vokić (62) domar Osnove škole I. Brlić Mažuranić već 16 godina vodi brigu o rodi slomljenog krila
SLAVONSKI BROD – Ili leti ili umri! – ponavljam Stipine riječi dok pužemo po krovu put dimnjaka i rodina gnijezda u kojem su se šćućurile tri mlade rode stare mjesec dana.
- Ne stenji, već se hvataj 've konzole il orahove grane. Bit ćeš sigurniji. A i sporije ćeš padati - smije se Stipa (62), osvrćući se provjeravajući jesam li još iza njega.
- I pad je let!-dodaje.
Stipa, neblaka mu, zar se mi u ovim godinama moramo verat po krovovima – dašćem.
- Nisam te ja tjer'o da se vereš. 'Tijo si vidit i uslikat male rode, a ja ti gnjizdo ne mogu snit dolje. Nije to vrebac! Pa gnjizdo je teško sigurno jednu tonu.
Šutim. Što je-je. U pravu je.
- Eto vidiš da nije teško - ne prestaje pričat Stipa dok grčevito grlim dimnjak, hvatajući se grana kojima je gnijezdo isprepleteno. U njemu tri bijela klupka, a iznad njih mati, roda zvana Malena, kojoj su talijanski lovci prije 16 godina na kobaškim livadama prostrijelili krilo. Stipa Vokić, domar brodske OŠ „Ivana Brlić Mažuranić“ ju je spasio i donio kući. Malenu su pregledavali najbolji veterinari, ali spasa krilu nije bilo. Zauvijek je ostavila nebeske visine i afričke divljine, te se skrasila kod Stipe gdje uz peć provodi slavonske zime čekajući mužjaka da se u proljeće vrati iz Afrike.
- Devet godina gledam kako dočekuje mužjaka i svaki put zasuzim. Takve ljubavi nema. U sat zna kad će doći. Popne se ovom „uzletnom stazom“ koju sam joj sagradio jer ne može letjeti do gnijezda - i čeka ga. Ove je godine kasnio četiri dana. Nevrijeme ga omelo. Malena nije ni jela, toliko je bila nervozna, a iz gnijezda nije izlazila. Kad doleti, tad sreći nema kraja. A tek kad se počnu volit onda i grane frcaju iz gnjizda. Tog ni u filmovima nema – priča Stipa dok gleda Malenu koja raširenog krila bdije nad mladuncima.
- Vidi linčina. Siti su pa samo spavaju. Ajde, poguraj jednoga, mort se podigne.
- A što ako me roda klepne kljunom?
-Onda ćeš vidit sve zvizde. Znam to iz vlastitog iskustva – opet me kroz smijeh tješi.
Guram jednog mladunca dok ispod oka pogledavam na Malenu i njen dugi crveni kljun. Dižem mu glavu ali on ne haje. Isto je i sa ostalima. Spavaju „k'o topovi“.
- Koliko si im danas upecao ribe?
- E, nekoliko kila, pojeli su dva ampera babuški i cvergla. Ma to ti mužjak sve pojede, preradi i onda donese u gnjizdo i 'nako samljeveno, preradito, izbaci iz sebe. E, da vidiš onda što je gozba. Ne staju dok sve ne pojedu. Tako će biti još mjesec dana, a onda će mužjak preuzeti i ulogu učitelja: učit će ih letjeti (jer Malena ne može) i pripremati za let do Južnoafričke Republike. A kad krenu srce mi se kida gledajući Malenu kako ih iz gnijezda ispraća. Kunem ti se da sam vidio kako plače. Znaš li ti koliki je to put? Prošle godine ih je puno nastradalo u iračkim močvarama koje je Sadam isušio. Ma da se voziš avionom, dojadilo bi ti.
Dolje, pod orahom, priča Stipa kako je u gnijezdu bilo pet jaja. Jedno je bilo „falično“, a kod drugog mladunče nikako nije uspijevalo probiti opnu. Stipa mu je pomogao, hranio ga, ali su ga rode izbacile iz gnijezda. – Tu nema pomoći. Priroda je neumoljiva: opstaju samo najzdraviji.
- Al' ti si ju uspio prevarit.
- E, nitko nije htio rodu slomljenog krila. Malenu godinama nitko od mužjaka nije ni pogledao. A ona je tugovala. Sve dok se prije devet godina nije pojavila ova skitnica i udomila se. U tih devet godina za Afriku je s ovoga krova odveo 32 mladunca. A ako Bog da, još će ih odvesti toliko – zamišljeno će Stipa.
Post je objavljen 12.06.2009. u 13:37 sati.